Život u čekaonici

Kada ljudi stupe u brak, pritisak okoline da dobiju dijete raste. Pored želje partnera, postoji još i pritisak porodice i okruženja, koji im otežava celu situaciju. Imati dijete nešto je što se kod nas još uvijek podrazumijeva i posmatra kao životni zadatak. Samim tim parovi koji imaju problem često imaju doživljaj promašenosti, ličnog neuspjeha i osjećanja manje vrijednosti. Upravo ovaj duštveni prtisak doprinosi osećanju stida zbog kog parovi izbegavaju da razgovaraju o tome, rekla nam je Zoja Lakić – Kovačević, psihotepapeutkinja

Koliko psihoterapija može pomoći paru?
Osoba koja ima poteškoća da se ostvari u roditeljskoj ulozi može u početku da osjeća šok, nevjericu, da bude uznemirena, zabrinuta povodom mogućeg ishoda tretmana, da osjeća strah, tugu, bijes, bude „nervozna“ i svađalački raspoložena… Partnerski odnosi takođe trpe, česte su nesuglasice, otvoreno ili prikriveno neprijateljstvo, „svaljivanje krivice“, emocionalno distanciranje partnera. Sve ove reakcije su očekivane, normalne i zdrave, iako neprijatne. Psihoterapija može da bude i važan faktor u samom procesu vještačke oplodnje, tako što pomaže paru da postave realna očekivanja od samog procesa i njegovog ishoda, pomogne u prevazilaženju prepreka u ovom procesu, nošenju sa nuspojavama lijekova i slično. Veliku podršku u psihoterapiji mogu da pronađu i parovi koji, na žalost, moraju da se suoče sa činjnicom da ni medicinski potpomognuta oplodnja ne može da im pomogne da se ostvare kao roditelji. Tada se na psihoterapiji rješavaju važna pitanja smisla života, opstanka braka, organizacije života bez djece, ili pak drugih načina za ostvarivanje roditeljske uloge, kroz usvajanje ili hraniteljstvo. Pored psihoterapeuta, značajnu ulogu za par mogu da igraju i grupe podrške – bilo uživo ili putem interneta, grupe ljudi sa istim ili sličnim problemima i razmjena iskustava i doživljaja sa njima.

Mnogi pokušavaju da ohrabre parove uvjeravajući ih da će biti sve u redu. Da li je to ispravan stav jer šta ako ne bude? Na šta ih vi zapravo pripremate?
Zadatak psihoterapeuta jeste da na najbolji mogući način pripremi osobu i/ili par na čitav proces, pa i na mogući negativan ishod. Sve se to radi uz puno takta i stručnog znanja, uz poklanjanje najveće moguće pažnje svakom klijentu kao jedinstvenoj osobi, koja ima svoj način funkcionisanja i doživljaja svijeta. Ne postoje instant rješenja koja odgovaraju svima. Okolina, ipak, ima nešto drugačiju ulogu. Bliski ljudi nisu psihoterapeuti. Oni su mreža podrške. Važno je samo da istinski obraćaju pažnju na osobu kojoj podršku žele da pruže, da misle o tome šta je toj osobi (koju dobro poznaju) u ovom trenutku zaista potrebno i važno, da prate suptilne ili jasne signale koje ta osoba daje. U krajnjoj liniji, uvijek možete da otvoreno pitate – šta ti treba, kako mogu da ti pomognem?

Jedan od najčešćih savjeta je ”samo se opusti”, ali malo ko umije da kaže i kako to zaista uz sav taj pritisak da se postigne…
Pritisak je zaista ogroman, a fraza samo se opusti umije da iritira i bude kontraproduktivna. Mislim da nije realno očekivati da u toj situaciji iko bude opušten i da samo to očekivanje stvara dodatni pritisak. Važno je prihvatiti da je sve što osjećam i što ću osjećati u ovom procesu ljudsko i prirodno, da će se u meni smjenjivati najrazličitije emocije, ali da ja mogu sebi da pomognem u čitavom tom procesu. Najvažnije je izjegavati nefleksibilno i katastrofično razmišljanje kao što je: ovo mora uspjeti, ako nam sad ne uspije to je strašno, ja to neću moći podnijeti, moj život nema smisla bez djeteta, joj šta ako… Korisno je naučiti i primjenivati i neku od tehnika relaksacije, pronaći neku fizičku aktivnost koja osobi odgovara, a koju je ljekar odobrio (npr. joga ili šetnja u prirodi). Okružiti se ljudima koji su nam dragi i u čijem se društvu dobro osjećamo, raditi što više stvari koje nam prijaju, ne odustajati od svojih hobija ili pronaći nove. Izbjegavati situacije i ljude koji nam otežavaju nošenje sa situacijom. Dobar je savjet i zanimati se različitim stvarima, ne dozvoliti našem mozgu da se bavi samo pitanjem trudnoća ili ne, u početku će vam to možda djelovati neprirodno i teško, skrenuti pažnju na nešto sporedno kada vam se događa prava životna drama, ali kada počnete redovno sebe da „tjerate“ da se bavite drugim sadržajima, postaće sve lakše i prirodnije. Ukoliko osjetite da vam je to potrebno, obratite se za stručnu pomoć, tražite pomoć od partnera ili bliskih osoba.

Neuspjeh porazi na više načina – osjećaj straha, bespomoćnosti i manje vrijednosti. kako se izboriti i  krenuti dalje?
U trenutku kada se osoba soči sa činjenicom da neće uspjeti da se ostvari u roditeljskoj ulozi, ona se zaista suočava sa čitavim spektrom negativnih emocija. Vjerovatno najvažniji faktor koji utiče na to kako će se osoba tada osjećati je način na koji osoba razmišlja o toj nemogućnosti da se ostvari kao roditelj. Osoba koja sav svoj identitet i smisao života temelji na roditeljskoj ulozi i katastrofično doživljava nemogućnost da se ostvari kao roditelj doživljavaće vrlo intenzivne emocije depresivnosti, anksioznosti, beznađa. Prevazilaženje ovih emocija i nastavak „dalje“ može biti vrlo težak i dugotrajan proces, bilo kroz psihoterapiju ili samostalno. U tom procesu je potrebno ispitati uvjerenja koja osoba ima u vezi sa roditeljstvom i njene nešto opštije životne filozofije koje se tiču neuspjeha, života, neprijatnosti. Potrebno je raspraviti i pitanja smisla života i životnih prioriteta – vrlo često su ljudi, pogotovo nakon duge i iscrpljujuće borbe za roditeljstvo, toliko investiranu u tu ideju da smatraju da život bez djece nema nikakvog smisla, da nikada neće moći voditi srećan i ispunjen život ako nisu roditelji. Često ljudi u ovoj sitaciji imaju i osjećanje krivice koje može da bude vrlo intenzivno i da onemogućava da se krene dalje. Važno je obratiti pažnju i na odnose među partnerima i raditi na tome da se oni međusobno još više povežu kroz ovu krizu, da ne dođe do emocionalnog udaljavanja i konflikata, što može da još više produbi dramu koju svaki od partnera inidividualno proživljava. Ponekad je vrlo korisno unijeti i neke praktične svakodnevne promjene u život – nove hobije, fizičku aktivnost, putovajna, bogatiji socijalni život. Za neke parove je rješenje i usvjanja djece ili hraniteljstvo, za neke možda i indirektno zadovoljavanje te želje za roditeljstvom – kroz neku vrst mentorstva ili rada sa djecom, posvećivanja djeci članova porodice ili prijatelja. Svaki čovjek je specifičan i ima specifične individualne potrebe, ne možemo dati neki savjet koji je idealan za sve. Mogu da kažem da je bitno pratiti sebe, šta vam prija, a šta ne i biti spreman da potražite i prihvatite pomoć onda kada osjetite da vam je potrebna.
Zaista ne mogu dovoljno naglasiti koliko je važno da ljudi u ovoj situaciji dobiju podršku i od okoline i od stručnjaka, ali i od sebe samih. Okolini (a i samoj osobi kojoj se ovo dešava) je ponekada teško shvatiti da par prolazi kroz situaciju gubitka, to je gubitak jednog sna o porodičnom životu, gubitak jedne jako važne životne vrijednosti i potrebno je puno vremena, razumijevanja, brige, da se to žalovanje na jedan zdrav način zaokruži, da se pronađe novi smisao života, novi ciljevi, nova snaga za jedan, možda drugačiji, ali ipak lijep i smislen život.