#kolačistine: Od robinje do boginje

Foto: Majda Balić

Dok radim nokte, prijateljica izgovara: “Sinoć sam rekla kćerki jasno i glasno – neću više biti tvoj rob.” Glasno sam se smijala toj jednostavnoj izjavi, a satima poslije sam spoznavala kako cijeli život žene stane u tih nekoliko riječi.

Rekli bismo da nije lako biti žena na Balkanu, no to je samo naše samosažaljenje. Biti žena nije lako nigdje na svijetu. Biti žena je cijeli život učiti da ne trebaš osjećati krivicu kada učiniš nešto lijepo za sebe. Biti žena je konstantno ulagati trud da budeš radosna. Biti žena je umrijeti mnogo puta da bi zasijala iskrenim sjajem u očima. Neke od nas nikada ne odustanu od ropstva. Robujemo kolektivnim pravilima i uvjerenjima, primitivnim sistemima, potisnutoj seksualnosti, roditeljima, partnerima, šefovima i/ili djeci.

Prije nekoliko dana, u mom gradu je bio duhovni učitelj i pisac Zahir Khan. Odmah na početku je rekao da je osjetio nešto čim je ušao u našu državu, a to je osjećaj niske vrijednosti koji lebdi u vazduhu; to su barijere koje nas sprečavaju da izrazimo svoju individualnost i budemo ono što jesmo i naravno to je osakaćena bliskost. Prišli smo mu bliže, razgovarali smo i nikome nije dao odgovore već ga je vratio da odgovor potraži baš u sebi, autentičnom sebi.

Da, to veče je bilo finalni okidač za još jedan sloj ropstva u meni. Još snažniji okidač se dešava se posljednjih par mjeseci. Zove se moj četrdeseti rođendan i desiće se 1. avgusta sljedeće godine. I budite sigurni, spremna sam za njega. Ove godine, mnogo sam razmišljala o smrti, pustila mnoge priče i lažne ideje. Ove godine, desila se i najljepša jesen ikada. Ili je njena ljepota do mog samopouzdanja, truljenja starog smeća i novih dubina koje vidim gledajući stare stvari.

Napuštanje ropstva se inače kod žena dešava između tridesete i četrdesete, kod nekih i kasnije. Okidači su različiti: bolest, odlazak partnera, gubitak posla, previše djece, premalo djece. Okidači jesu različiti, ali je momenat istine isti. Napuštanje ropstva je spoznaja žene da ima pravo na sreću. To je njena odluka da napusti ideju o patnji i da počne činiti sebe radosnom iznutra prema vani. To je vještina žene da zavija i laje umjesto da pokunjeno cvili. I na kraju, to je cvijet koji raste iz njenih usta, jer ona zna da njen glas znači.

Zvuči suvišno kad se kaže da je svaka osoba iznad osamnaest godina punoljetna i time odgovorna za sebe, ali nije suvišno jer i mnogo godina poslije mnogo žena ne preuzima odgovornost za svoj život. Znam da nije lako. Stvarno nije. Ali mnoge žene prije nas su se borile da bi danas imale ono što imamo. Mi smo manifestacija naših prabaka, baka, majki. Naša djeca trebaju majke koje će ih naučiti čarobne riječi i radikalne stvari: “Ljubavi, šta nečije mišljenje o tebi znači? Ništa, majko.”

Da, mi se kod kuće smijemo tome. I da, ja sam ponosna na sebe zbog toga…

“Ljubavi, šta kažemo u sebi ili naglas kada se neko uznemiri i govori loše o tebi? Kažemo mu da popije čašu vode i iskulira. ” Nenadmašno uspješna fora jedne duhovite Hercegovke. Nekoliko sekundi i gutljaja vode čini čuda.

Spaliti nas ionako ne mogu, ta vremena su prošla. Mogu samo da uzaludno udaraju šapicama u ogledalo pokušavajući da promijene svoj odraz.

Stoga, kada vam kažu kako biste vi TREBALE da budete ovakve ili onakve, malo opuštenije, malo uzdržanije,malo strpljivije, ljubavnije, hladnije ili toplije, uzornije majke ili bolji roditelji, sve što TREBA DA URADITE je da ne učinite ništa.

Žena je BOGINJA. Majka je SVETINJA. Ona NE TREBA da učini ništa osim onoga što već čini i što već jeste. Onaj ko to još ne zna, taj TREBA da nauči poštovati ženu, ženu u sebi, majku u sebi, boginju u sebi.

Na svjesnu ženu ionako niko ne može uticati, jer svjesna žena zna KO JE i zna da MOŽE. Ona više nikome ne želi loše jer sebi više ne želi loše i u tome se krije njena moć.

Od robinje do boginje, to je put žene.