4 vrste pamćenja

 

Pamćenje kao takvo ne postoji i, kada se taj princip shvati, lakše se uči. Ovim riječima Claudia Tebel-Nagy počinje priču o četiri vrste pamćenja ljudskog mozga.  U knjizi "Pamćenje" sabrala je najnovija naučna saznanja i praktične vježbe kojima roditelji mogu da podstaknu u djeci želju za učenjem, ali i sebi da olakšaju taj proces.

 

 

Uspomene s odmora: tipičan primjer epizodnog pamćenja; to je svjesno, tzv. deklarativno pamćenje koje angažuje limbički sistem, hipokampus i koru velikog mozga

 

Neurolozi, kaže ona, poznaju četiri vrste pamćenja. Prvi stepen čulne obrade podataka nazivaju primingom, tu se čovjek sjeća draži ili čulnog utiska kome je već bio izložen. Postoji, zatim, proceduralno pamćenje i ono je nadležno za naučene motoričke aktivnosti. Kao treći sistem pamćenja evolucija je izgleda, kažu naučnici, razvila sistem znanja koji se često označava i kao semantičko pamćenje. Četvrto je epizodno pamćenje. Pošto se njime uglavnom pohranjuju autobiografska sjećanja, često se naziva i autobiografskim pamćenjem.

 

Priming je olakšano učenje ili utiranje puta. Može da se dogodi brzo i bez potpune svjesnosti, a takođe i onda ako neka nova draž samo liči na prvobitnu. Ako je malom djetetu poznat jedan pas, ono će sve druge takođe prepoznavati kao pse, mada izgledaju drugačije.

Kroz priming dojenčad i mala djeca uče putem oponašanja, i to bolje nego ako im se neki proces objasni s puno riječi. Roditelji daju model ponašanja koji djeca nesvjesno kopiraju – što ima dalekosežne posljedice kada je riječ o vaspitanju – samo pomislite na lijepe manire, navike u gledanju televizije, interesovanje za čitanje ili bavljenje sportom.

 

 

 

Mostar je u Hercegovini: pamćenje činjenica je svjesno, deklarativno, semantičko pamćenje. Strukture mozga koje učestvuju u procesu razvijanja tzv. sistema znanja: limbički sistem, hipokampus, kora velikog mozga

 

Ko je jednom naučio da vozi sličuge radi to automatski. Ako smo motoričke procese jednom naučili sa svjesnom kontrolom, nakon toga ih uvijek automatski znamo i nije nam više potreban svjestan napor da bismo se sjetili detalja. Ali što više vježbamo, utoliko smo bolji!

 

Pamćenje činjenica nadležno je za školsko znanje, opšte poznavanje svijeta i gradi se u tijesnoj sprezi s epizodnim pamćenjem. Riječi ili geografski pojmovi se izgleda pamte na sličan način kao i autobiografski događaji. Tek čestim ponavljanjem oni gube ličnu obojenost i mogu da stoje samostalno.

Na primjer, dijete na prvom putovanju kod rođaka nauči da je Mostar u Hercegovini i kasnije te naučene činjenice može da se sjeti i bez obaveznog prizivanja u svijest svog prvog putovanja. Memorisanje činjenica, međutim, najbolje funkcioniše ako nas se one i lično tiču.

 

Proceduralno pamćenje: učenje klizanja ili sviranja violine pripada nesvjesnom, tzv. implicitnom pamćenju; odvija se u malom mozgu i bazalnim ganglijama

 

Biografski podaci se uvijek memorišu s emocijom. Svako mjesto, vrijeme, činjenice – sve je uvijek skopčano s pozitivnim ili negativnim osjećanjima koja su učestvovala u formiranju naše ličnosti i koja idu uz sve to.

 

Za svjesno sjećanje, međutim, potreban je jezik. Epizodno pamćenje se kod djece ne razvija prije njihove treće ili četvrte godine. Zbog toga se godine života koje ovima prethode označavaju kao infantilna amnezija, jer većina ljudi ne može da ih se sjeti. U ovom vremenskom periodu mozak raspolaže najvećom gustinom sinapsi. Po principu "koristi ih ili nestaju" te veze među nervima nastavljaju da postoje ili se razgrađuju.

 

Neurolozi pretpostavljaju da djeca počinju da razvijaju svjesno epizodno pamćenje tek nakon što su sigurno ovladala obimnijim rječnikom. To bi značilo da je epizodno pamćenje zavisno od pamćenja činjenica i od inteligencije i da se oslanja na njih. Epizodno pamćenje zahtijeva najviši stepen svijesti. Ono potpuno sazrijeva tek oko dvadesete godine, nakon brojnih promjena sinapsi.