Jest’ malen, al’ je zato lip

Foto: Mladen Sekulić

Nakon osamsto metara, skrenite u drugu ulicu desno – rekao je ženski glas s navigacije. Nema nikakve ulice desno, frknula sam. Vrtimo se ukrug već pola sata i nikako da nađemo tu Ulicu br. 15. Nema te ulice. Ima, kaže Vlado, čvrsto uvjeren da GPS nikad ne griješi. Nakon tri stotine metara skrenite u drugu ulicu desno, ponovio je glas. Vidiš da ima – dodao je Vlado. Ma da, ako vas dvoje kažete da ima – onda mora biti. Nakon stotinu metara, oglasila se ponovno.

Slušaj, rekla sam. Ja više ne mogu. Pusti me da izađem, ja ću pješice a ti i ženska produžite kolima, pa ko prvi nađe. Sada skrenite pod oštrim uglom udesno – bio je neumoljiv ženski glas. Tresnula sam vratima, već pomalo iživcirana od puta, vrućine, zrikavaca, Bebe koja je cvilila na zadnjem sjedištu… Ne postoji oštri ugao udesno, primijetila sam. Osim ako nisi odlučio parkirati u fontani.

Oprostite, Ulica broj petnaest, pitala sam mještane. Koja…? Jedan, petnaest, tako nekako… Ne znan, ne znan, pitaj na spizi, pitaj otoga kraj škura, pitaj u konobi… Mare, znaš li ti di je ta Ulica…? Ne znan, ne znan, kazala bi Mare, i tako bi završilo. Šibala sam uzduž i poprijeko, sunce je odlučilo sve nas spržiti do podneva, a naše ulice ni za lijek.

Eto zašto ne volim more. Barem ne onako kako ga moj muž zamišlja. Kao eto mi imamo nešto malo dana odmora, pa kuda ćete, pa ne znamo. Možda se malo spustimo do mora. Kojeg mora? Pa ni to ne znamo. Dva dana pred “spuštanje” u opciji su sve moguće destinacije u blizini a da nisu preskupe.

Onda slijedi računica. Možda je u Bugarskoj jeftinije, ali nam je ipak predaleko, Turska je lijepa, ali tamo zna biti prevruće. Kako na kraju vođa puta bira krajnju destinaciju? Nemam pojma, ali osnovano sumnjam na eci-peci-pec načelo.

Kada odabere opštinu, izbor se sužava na grad, zatim gradić, seoce… E tada nastupa beskonačno guglanje, provjerava sve – od geostrateškog položaja, mikro-klime, demografske strukture pa do prosječnog broja kišnih dana u godini, kao da se kanimo preseliti tamo doživotno.

Pa, Vlado, idemo na sedam dana. Nađi mi samo pristojan smještaj da imam gdje leći, istuširati se, terasicu samo da mogu kafu ujutro popiti, i ništa više. I da nema one stare šarene tepihe, i sanduke za krevet od iverice, u kojima se osjećam, kao da sam, znaš već… Tražim, Dubravka, tražim – odgovara ne skidajući pogled s monitora.

A kad nađe, ili kad kaže da je našao – spakujemo se i krećemo. Je li lijepo, pitam usput. Slatko je. A je l’ blizu plaže? Ma, nema ni dvadeset metara. Aha… A je l’ ima vode, struje, sve onako kako treba? I vode i struje i Wi-Fi i kablovske, sve sam dogovorio, ne brini. Uh, pomislim, baš to me i brine – što si ti sve dogovorio. Mislim, krajnje je vrijeme da to tvoje dogovaranje prepustiš meni.

Što god ko mislio – nisam ja toliko izbirljiva. Stvarno nisam. Ali ne podnosim kad je prljavo, zapušteno, i kad mi krevete u kojima se madrac ulegnuo a spužva izlizala plasiraju kao “luksuzno namješten apartman”.

Ako su i stolice nalik onima iz vojnih odmarališta s polovine prošlog stoljeća, i ako ima kila kamenca u kupatilu, ako ti od četiri ringle na šporetu radi samo jedna, i to jedva, a klima hladi prvih pet minuta – reci k'o čovjek, ne muči ni sebe ni mene. Nisam potegnula toliki put da bi se ispostavilo da su slike apartmana koje su nam slali na mejl zapravo skinute sa stranica turističke organizacije grada i da su nas onako najočiglednije navukli, te se nadaju da ćemo na kraju, po načelu daj šta daš – ipak pristati jer se nemamo snage natezati, a umor čini svoje, i sve što želim je istuširati se i odmoriti…

Stiže mi poruka od Vlade. Našao je. Ma je li moguće, pomislim. Eureka! Našao je. I nije Ulica br. 15 nego Ulica 1. broj 15… Sad mi to kažeš!? A di ste vi dosad, dočekuje nas gazda Jure na vratima. Srdačno, kao da smo rod rođeni. Ajme, pomislija bi čovik da ste odustali… Skoro pa i jesmo, mislim se.

Evo, kaže Jure i širi ruke – to je apartman, jest’ malen, al’ je zato lip. Oh ne, pomislim. Ne meni. Ne sad. Ne ovaj tepih i ne plastične stolice nasred sobe. Ne poljski krevet, ne sijlaica od pet i pol vati koja žmirka, ne, ne, ne, ne … Nisam to tako zamišljala.

Vlado, neću. Po prvi put – ja, Dubravka, neću. NEĆU. Ne dam pedeset eura za ovaj brlog. Spavaću na plaži, ali ne dam. Svaka čast onim divnim ljudima koji svoj posao rade časno i pošteno, kad uspiješ naći jednog takvog – javi mi i dolaziću mu svake godine iznova i iznova. Ali za ovo ovdje – ne dam ni euro.

Četrdeset, nudi Jure. Odmahujem glavom. Trides't…? Ja ispod toga ne smijem, prenemaže se. Ama, smio ti ili ne smio, ne bih prespavala ovdje da mi daš džabe, ma ni da mi platiš, znaš…? Malen i lip? Eto ti ga, kad ti je tako malen i lip, ja hoću nešto lipše. I veće.

Što ćemo sad, pita Vlado. Ne znam. Ja idem na plažu, ovako tuto kompleto kako me vidiš. A ti kad nađeš nešto – javi. Imamo fore taman do mraka. Eto. Nakon petsto metara skrenite lijevo, oglasi se glas odnekud s dna torbe. Nakon tri stotine metara, skrenite pod blagim uglom… Vlado, evo ti ovo, drži, meni ne treba, plažu ću već naći. I reci toj svojoj djevojci da zaveže, ili – ugasi je, da je ja ne ugasim.