Kraljica majka

Foto: Mladen Sekulić

Kad Dudina svekrva dolazi u posjetu, vanredno je stanje. No ovaj put će i prespavati kod njih, a pitanje je koliko će jedna zla žena moći da trpi onu hrabru i, po svemu sudeći, najsposobniju?

“Dolazi mama”, rekao je. “Čija mama?” “Kako čija?” “Pa ne znam, na svijetu ima nekoliko milijardi raznih mama, pa da pitam za svaki slučaj…” “Moja mama dolazi…” “Što?” “Pukla im cijev neka u zgradi, ne radi im grijanje tri dana, tako da će doći kod nas dok se to ne sredi.” “Auuu… A kad će srediti to grijanje?” “Ne znam, zvali su gradsko stambeno, a oni ih uputili na opštinu, a opština opet na komunalno… Stvarno si zla žena, Dubravka! Ni došla nije, a ti već pitaš kad će kući.” “Dobro, izvini. Kad dolazi?” “Sutra.” “Aha, okej.” “Gdje ćeš?” “Ma, idem da se ubijem časkom. Sve okej, samo ti sjedi.”

Hrabra žena, sposobna!

MAMA DOLAZI… Bogo moj, njegova mama dolazi. To znači vanredno stanje. To znači spavanje na kauču. To znači gledanje Kraljice Majke po cijeli božji dan. To znači da ćemo ponovo proći sve iz početka, da će nas majka neminovno prošetati kroz gradivo, od Edipovog kompleksa naovamo. Ponovo ćemo proći, onako svi zajedno, kroz onaj divan dan prije četrdeset dvije godine kada je, dok je stajala u redu u pekari, osjetila prve kontrakcije, i kako je upalila tristaća i odvezla se u bolnicu. Jer ona je jedna hrabra žena, ni nalik ovim današnjim šmizlama koje izmišljaju bijesne gliste i traže epidurale kojekakve. Onda će nas pomno provesti kroz cijeli porođaj, još jednom ćemo čuti u kojem je to presudnom trenutku vodenjak pukao, pa kako je rekla babici da se skloni jer samo smeta, i da će ona to bolje sama, reći će kako je stegla zube i porodila se bez ičije pomoći, bez ijedne riječi (o suzama da ne govorim!), kako su joj poslije svi redom čestitali, a doktori je, prilikom vizite, pokazivali studentima četvrte godine uz obrazloženje da tako sposobnu, hrabru i pribranu ženu porodilište nije vidjelo od devetsto dvanaeste naovamo.

Kru’a preko pogače

Ponovo ćemo slušati predavanje na temu današnje mladeži, kako se to njoj ništa ne sviđa, kako djevojke ne znaju šta hoće, traže kruha preko pogače, pa bi da uče, studiraju – umjesto da se na vrijeme udaju i rode djecu. Onda će mudro primijetiti da nemamo bijelog brašna u kući, već samo ono integralno – što će nam se veoma zamjeriti… tolike generacije su odrasle na bijelom, a mi bismo sad kru’a preko, jelte, one iste pogače.

Inspektor majka

Da ne pominjem to što će mi zaviriti u svaki ćošak, uključiti detektor za grinje i prašinu, a potom napraviti godišnji popis svega što imam u kući. Dabome, posebno će se osvrnuti na razna kuhinjska pomagala, uz komentar da je sve to samo puko bacanje para. Napraviće digresiju, naravno, jer svaku njenu primjedbu mora pratiti neka priča iz života i – dabome – pouka, te ću se poslije i sama danima pitati kako sam uopšte i ovoliko poživjela bez njenog naravoučenija. Jer, šta će meni, zaboga, blender kad se voće može jesti i onako? Čovjek ima zube za žvakanje, kakvi su nas crni smutiji spopali… I kakvo je to ime “smuti”? Nit je džem, nit je sok. A suši tek – to ne može očima vidjeti. Ne bi probala ni kad bi joj za spas trebalo. Jeste, reći će, svako normalan prži ribu, jedino se Japanci sjetili pa je jedu živu. Ali nije samo što oni jedu nego što i nas, pošten svijet, tjeraju na to.

S hrane će preći na higijenu

Eto, kuća nam prljava. Eto i mi baš nešto ne blistamo. Potapaće mi dvaput dnevno u kadu i provoditi svoja ritualna kupanja dok se ne rastopi u onoj vodi kao šumeća tableta. Vadiće Emirove čiste košulje iz ormara i prati ih na devedeset. Jer – svi znamo da nije čisto dok se ne otkuha. Kad mu konačno sve košulje smanji na veličinu benkice, ići će okolo i ponavljati kako je ona sigurno uključila na četrdeset, i to bez pretpranja, ali ove današnje mašine sve rade po svom. Biće to krasna prilika da se pomene i njena drndava veš-mašina iz pedeset osme, koja je i dan-danas čudo tehnike – čuva boje i ne guta čarape.

Kafa – ne na prazan želudac

Spavaće u dnevnoj, tek da bude sigurna da će mi zagorčati život od ranog jutra. Ustajaću na prstima, da je ne probudim. Odmah za mnom ustaće i ona. Pitaću je da li je za kafu. Reći će da neće, da bi radije još malo da odrijema. I neće propustiti šansu da se začudi kako uopšte mogu piti kafu tako rano, na prazan stomak, a potom će navesti trista pedeset sedam razloga zbog čega to nije dobro i isto toliko bolesti koje ću sigurno dobiti ako nastavim tako. Preći ću u trpezariju pod izgovorom da joj ne smetam. I dalje ću čuti kako škljoca zubima. Popiću kafu u dva srka, samo da prekinem agoniju. Ući ću u kupatilo da se našminkam. A onda… ona će ponovo ustati i pristaviti vodu za kafu, onu istu kafu koju maloprije nije htjela.

Žgaravicu liječi jedino soda bikarbona

Pokucaće mi na vrata sedamnaest puta pod izgovorom da je hitno. Kad konačno izađem bez ajlajnera na lijevom oku, samo da bi ona obavila svoje “hitno”, reći će da može i sačekati. Onda će me odmjeriti od glave do pete, uz komentar da sam oskudno obučena i napadno našminkana. Kad konačno izađem iz kuće, preturaće mi po stvarima. Neće poštedjeti ni fioke s vešom ni stare dnevnike. Poješće sve slatko što se zatekne u kući. Onda će me pozvati na posao da me pita gdje nam stoji soda bikarbona, jer “nešto je muči žgaravica”. Poslije će me još jednom pozvati da pita imamo li ranisan ili tako nešto – soda bikarbona nije odradila posao. Onda ću ja predložiti da odemo kod doktora, a ona će reći da “nije ništa”. Međutim, kad Emir dođe kući, presamitiće se od bolova, pa ćemo se na kućnom savjetu pitati – od čega li je. Od one po kile rahat-lokuma, koji “nije” pojela, ne može biti. Biće da je od moje supe s gljivama. Znala je ona da nešto nije kako treba, ali jela je da ne kažemo poslije kako baba samo zanovijeta. Poslaće Emira u apoteku sa spiskom od pola metra, i nakon što damo posljednju marku na njene probiotike, vratiće se staroj dobroj sodi bikarboni. Ipak – prirodno je prirodno. Kad žgaravica malo umine, javiće se glad. Nutkaćemo je svim i svačim, ali njoj će se, po pravilu, prijesti baš ono čega nema u kući. Emir će poslušno skoknuti po burek, iako znamo da u deset uveče radi samo pekara na okretnici. Kad se nakon sat i po vrati s burekom, Majka će uveliko kunjati.

Ja zla žena?!

“I onda on meni kaže kako sam zla žena… Ja zla žena?! A i ta cijev – baš sad našla da pukne…” “Izdržaćemo”, reče Gaga. “Izdržali smo i gore.” Nema gore od ovog, pomislih. “Nego, Gagili, znaš li ti gdje nam se nalazi taj neki glavni ventil?” “Što, pa dobro griju, šta si mislila – da pojačaš?” “Ma ne, brate, nego da isključim, ako čuje da je i kod nas hladno, možda se i predomisli pa ne dođe.” “Bolje ti ne diraj ništa, mislim da ti je sve to na daljinsko.” “Na daljinsko?” “Okej… Čekaj malo… Halo… Jesam dobila komunalno?”