Organska i GMO hrana – Istine i zablude

Dok jedni u genetski modifikovanoj hrani vide logičan i nužan razvoj nauke i njene primjene u poljoprivredi, drugi je, zalažući se za organsku hranu, osporavaju tvrdeći da je štetna za zdravlje ljudi. Gde je istina?

Da li je GMO hrana opasna po zdravlje? Pitali smo buduću magistricu nutricionizma Marizelu Šabanović, dipl.ing. i asistenticu na predmetu Bromatologija i nutricionizam na Farmaceutskom fakultetu u Tuzli.
Sa naučne tačke gledišta, ne mogu da kažem da su genetski modifikovani organizmi opasni po zdravlje, otrovni ili da ih treba zabraniti. U poljoprivredi postoje tri vrste proizvodnje, konvencionalna, organska i biotehnološka, koja se zasniva na genetski modifikovanim organizmima. Nauka je iskorištena da bi dala odgovor na sve veći broj stanovnika na planeti i narasle potrebe za hranom. Sa druge strane, ne mogu da kažem ni da je GMO hrana stoprocentno sigurna, jer danas ništa nije sigurno. Pa i konvencionalno proizvedena hrana nije sto posto sigurna zbog pesticida, antibiotika i drugih štetnih materija. U ovoj činjenici se ogledaju prednosti GMO hrane jer ne sadrži pesticide zbog svoje povećane otpornosti na štetne mikroorganizme i insekte. Moraće proći nekoliko generacija da bismo vidjeli eventualne posljedice kontinuiranog unosa ovakve hrane.

Koje se sve vrste namirnica proizvode upotrebom genetskog inženjeringa? 
Danas se u svijetu mogu kupiti i koristiti mnogobrojni GMO proizvodi, poput soje, paradajza, graha, krompira, kukuruza, tikvica, pšenice, riže, pamuka, repice, kao i njihovih derivata – skroba, sirupa, stočne hrane… Prema odredbama zakona Evropske unije, GMO hranu bi trebalo ispitivati pet godina prije izdavanja dozvole za upotrebu. U stvarnosti se te dozvole dobijaju nakon dvije godine. Takođe, proizvodi koji sadrže genetski modifikovane sastojke u većem procentu od 0,5 posto, moraju biti vidno označeni. Međutim, to se rijetko čini, iz bojazni da bi potrošači te proizvode mogli bojkotovati. 

Da li je kod nas GMO hrana dozvoljena? 
U BiH je zabranjeno stavljanje na tržište proizvoda koji sadrže GMO. Na području BiH nije dozvoljen ni uvoz genetski modifikovanih organizama, a Zakon o GMO BiH dozvoljava takvu mogućnost samo poslije strogih ispitivanja izrade procjene rizika. Amerikanci su investirali u razvoj genetickog inženjeringa, poznatijeg kao agrobiznis, sa glavnim motivom da od toga profitiraju. I naravno da danas vrše pritisak na male zemlje da ukinu zakonsku zabranu i dozvole uzgajanje GMO biljaka. 

Ali to ne znači da se kod nas ne obavljaju eksperimenti sa genetski modifikovanim organizmima, zar ne?
Vjerovatno se i kod nas u manjoj mjeri obavljaju naučni eksperimenti sa genetski modifikovanim mikroorganizmima, kukuruzom ili sojom. BiH ima dovoljno naučnog kadra, ali nema potrebnu laboratoriju i opremu. Najveći problem je ipak nedovoljno obrazovanje i informisanje ljudi. Mediji nisu na pravi način informisali javnost o GMO hrani, pa su vrlo često ljudi zbunjeni i bez pravih informacija. Vrlo često se manipuliše sa informacijama, kao što je veličanje organske proizvodnje hrane, sa ciljem da se GMO hrana proglasi opasnom. A zapravo razvojem nauke i organska poljoprivreda će koristiti genetski modifikovano sjeme, pogotovo ono otporno na viruse.

Znači li to da ne treba odbacivati GMO hranu?
Naravno, ali sve treba da bude pod kontrolom i regulisano zakonom. GMO hrana je takođe jedna vrsta selekcije u poljoprivrednoj proizvodnji. Naravno, kontrola GMO hrane zahtijeva mnogo novca, kvalitetne laboratorije i obučen kadar. Ipak, biotehnologija će se sve više koristiti u ishrani tako da je neophodno prihvatiti ovu činjenicu i pravovremeno reagovati.

U čemu je prednost GMO hrane?
Najveća njena prednost je u skraćivanju procesa selekcije. Za klasičnu selekciju sorti i hibrida potrebno je najmanje 10 godina, a genetskim modifikacijama to vrijeme se znatno skraćuje. Zatim, gajene GMO biljke su otpornije na insekte, parazite i korove, pa se time smanjuje upotreba pesticida. GMO biljke stvaraju vlastite toksine i supstance koje uništavaju viruse. Pojedine GMO biljke, važne za ljudsku ishranu, obogaćene su korisnim materijama i vitaminima. I najzad, prinosi GMO gajenih kultura su veći, sa dužim periodom sazrijevanja i produženom svježinom.

A koji je njen najveći problem?
Najveći problem sa GMO hranom je potencijalna opasnost da se izazovu alergije, da GMO biljke budu alergeni. Takođe, važno je da se ne proizvode biljke rezistentne na antibiotike, jer to bi značilo da bi i ljudi koji ih koriste postali otporni na antibiotike. Potencijalna opasnost postoji i u lancu ishrane! Da se gen za otpornost ne ubaci u neku divlju vrstu, neki korov, koji će postati otporan na herbicide i insekticide i tako zauzeti prostor na štetu gajenih biljaka.

Sa razvojem nauke i organska poljoprivreda će koristiti genetski modifikovano sjeme, pogotovo ono otporno na viruse!

O organskoj hrani i argumentima za njen razvoj razgovarali smo sa prof.dr.Milom Dardićem sa Poljoprivrednog fakulteta u Banjaluci i autorom knjige “Organska proizvodnja bilja”.

Koji su argumenti “za” i “protiv” kada govorimo o proizvodnji i upotrebi organske hrane?
Organska hrana sadrži isključivo prirodne sirovine, proizvodi su biološki vredniji jer sadrže više vitamima, minerala, antioksidanata, zdravstveno su bezbjedni jer ne sadrže pesticide, sintetičke materije, mineralna đubriva, stimulatore rasta, hormone, antibiotike, genetičke modifikacije, ne zagađuju životnu sredinu. Argumenti protiv bi bila proizvodnja koja se obavlja po propisanim standardima, veća ulaganja živog (ljudskog) rada po jedinici proizvoda, manji prinos po jedinici površine i veći proizvodni rizik.

Sve češća su upozorenja da namirnice sadrže aditive. Ima li aditiva u organskoj hrani?
U organskoj hrani nema aditiva, a garancija za to jeste certifikacijska marka koju izdaje nadležna certifikacijska kuća.

U kojoj mjeri je proizvodnja organske hrane u skladu sa principima očuvanja životne sredine?
Organska proizvodnja hrane je u potpunosti u skladu sa principom očuvanja životne sredine. Organska poljoprivreda i počiva na principu očuvanja životne sredine što je regulisano i standardima IFOAM i nacionalnim standardima.

U Bosni i Hercegovini organska proizvodnja se obavlja na površini od oko 150 hektara.