Samonikla biljka sitnih, bijelih, mirisnih cvjetova, poznata kao zova, prava je riznica korisnih materija. Bogata je vitaminima, gvožđem, natrijumom i kalijumom, a čaj od ove čudesne biljke odlično je osvježenje na visokim temperaturama. Ublažava simptome gripa, upale disajnih puteva, može da pomogne i kod reume, neuralgije, išijasa.
Zova je samonikla biljka koja raste kao grm na obroncima šuma, ruševinama, napuštenim i neobradivim njivama i livadama gdje ima vlage, kao i na obalama rijeka. Cvjetovi ove biljke su sitni, mliječnobijeli, jakog i veoma prijatnog mirisa.
Iz cvjetića se razvijaju sitne zelene bobice koje zrenjem postaju sočne, crveno-crne boje. Sirove bobice imaju neprijatan ukus, ali je zato kompot izvanredan.
Cvjeta od maja do jula. Lišće, kora i korijen sakupljaju se u proljeće, cvijet u junu dok se još sasvim ne rascvjeta, a bobice se beru pred kraj ljeta kada potpuno sazru.
Spoljašnji, sivi sloj biljke se baca, a koristi se samo unutrašnji, zeleni dio. Kada je o sušenju cvjetova riječ, nakon branja nižu se na konac ili stavljaju na papir i čuvaju na toplom mjestu da bi se što prije osušili i sačuvali žuto-bijelu boju.
Cvijet zove bogat je eteričnim uljima u kojima ima flavonoida, glikozida, hlorogenske kiseline, tanina i pektina, dok plod sadrži glikozide, tanine, malo eteričnog ulja, šećer, voćne kiseline i vitamin C. Svi dijelovi biljke bogati su gvožđem, natrijumom i kalijumom.
Osvježavajući čaj od zove odličan je protiv groznice jer stimuliše rad znojnih žlijezda, naročito kada se kombinuje s lipom.
Osim toga, čaj od zove podstiče lučenje mokraće, može da pomogne protiv nekih tegoba koje prate neuralgiju i išijas, a ukoliko mu se dodaju kamilica, lipa i kora vrbe, ublažava simptome gripa, upale gornjih disajnih puteva i reume.
Neke od korisnih materija iz cvjetova ostaju i u sirupu od zove, mada se zbog velikog sadržaja šećera ipak preporučuje upotreba čaja.