Aida Čamdžić je veoma iskreno govorila o anksioznosti, izazovima s kojima se susreće i o svom putu promjene

Suvlasnica modnog branda Almadebysisters i influenserka opisuje put svoje transformacije i ističe da je anksioznost nevidljiva i često se krije iza nasmijanih lica upravo kakvo je i njeno.

Razgovarala: Aida Olević Maljević

Aida je prije skoro sedam godina započela svoju borbu s dijagnozom anksioznosti i panični napadi. Hrabro i odvažno, svoju priču i izazove s kojima se susreće, dijeli javno kako bi pomogla i drugima. Borba s „nevidljivim” svijetom – kako ga Aida naziva, dovela je do ideje da pokrene konferenciju na temu mentalnog zdravlja pod nazivom Moj nevidljivi svijet anksioznosti. Ovom konferencijom želi da ukaže na važnost mentalnog zdravlja kako kod odraslih tako i kod djece. Kako potražiti pomoć i kada, kome se obratiti te ukazati na savremene metode terapije i liječenja. Aida je veoma iskreno podijelila s nama svoj put promjene.

Anksioznost je stanje koje ljekari nekada teže prepoznaju. Kako je to bilo kod vas?

U samom početku „otkrivanja” moje anksioznosti doktori su rekli da imam poremećen centar za ravnotežu i prepisali su mi terapiju. Međutim, moje stanje se pogoršavalo. Skoro godinu dana trajala je ta agonija. Sve sam isprobala što su mi preporučivali od homeopatije do kineziologije – dok nisam potpuno „pala” i shvatila da sam paralizovana, da moje stanje nije normalno. Nisam mogla raditi uobičajene dnevne stvari, brinuti o djeci, ići na posao. Tada me majka odvela u bolnicu na Neuropsihijatriju gdje počinje moja borba. Zašto kažem borba? Mnogo je razloga. Za mene je bio veliki šok odlazak u dnevnu bolnicu i teško mi je padalo da saopštim radnim kolegama u kakvom stanju se nalazim. Nažalost, živimo u sredini s mnogo predrasuda. Ljudi koji se bore s problemima mentalnog zdravlja često su svrstani u ljude koji „nisu normalni” pa sam se tako i sama osjećala.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli aida. (@aidacamdziclagumdzija)

Kako su se napadi manifestovali kod vas i na koji način se stabilizovalo stanje?

Posmatrala sam druge majke kako šetaju sa svojom djecom, putuju, uživaju, a ja sam bila zarobljena u svoja četiri zida jer nisam smjela izaći napolje. Kada bih izašla – tek tada je počinjala još veća borba same sa sobom. Napad je počinjao jer sam ga sama izazvala svojim mislima „šta ako mi se desi da padnem u nesvijest, šta ako mi se desi da…”. Napad se manifestovao tako što dobijem kočenje, gušenje, zatim završim u hitnoj pomoći. Nalazi su mi bili uredni, davali su mi nešto za smirenje i naredna dva dana nisam dobro. Ovaj scenarij se stalno ponavljao. Dnevna bolnica na Neuropsihijatriji je uključivala grupne terapjie, sjedjela sam u krugu 20-ak ljudi i svi su pričali svoje tegobe. Slušala sam ih i plakala, nisam znala šta da kažem, nisam znala šta se sa mnom dešava, zbog čega sam ja tu – šta tačno izaziva moje napade. Imala sam grižu savjesti zbog svoje djece i najbližih. Arianu je tada bilo godinu dana, a Vanja tek krenuo u školu. Tada sam počela uzimati terapiju od koje sam bježala dugo jer sam i sama imala predrasude koje su mi bile nametnute. Terapija je djelovala za mjesec dana i polako sam se počela vraćati normalnom životu – ali i navici da tu nije kraj i da se moram naučiti živjeti s tim stanjem. Da biste to naučili, potrebna vam je pomoć stručnjaka i to je jedini ispravan put.

Uz malu djecu ste prolazili kroz težak put oporavka, šta vam je najviše pomoglo?

Najviše mi je značila podrška moje majke i sestre. Ne znam kako bih sve prošla sama. Često sam se molila Bogu da mi na nekoj od kontrola kažu da je „ono najgore” samo da ne govore da mi nije ništa. Preskakanje i lupanje srca, znojenje, napetost bukvalno kao da imate srčani napad i kada prođe onda ide strah od sljedećeg napada. Međutim, doći do toga da naučite šta vam pomaže, veoma je teško. To je proces koji podrazumijeva puno rada na sebi. Kao i za sve u životu potrebno je vrijeme i strpljenje.

Koliko je bilo teško izaći u javnost i pričati o svojim problemima?

Bilo je teško. Sve što je vezano za mentalno zdravlje, u našoj okolini, teško je reći javno. Međutim, u jednom momentu sam shvatila da mi je lakše kada pričam i tako sam počela to da dijelim sa svojim „pratiocima” na društvenim mrežama. Za mene je to bio veliki pomak u radu na sebi, jer samo priznanje za mene je bilo veliko i onda su mi se počeli javljati ljudi sa istim problemima. Tada sam shvatila, da nisam sama u ovome. Toliko ljudi se bori sa istim problemima, ali ne pričaju o tome. Živimo u svijetu gdje se sve idealizuje, pogotovo na internetu. Pomenuli ste da sam influenser i kada otvorite moj profil vidjećete samo lijepe slike, putovanja, mene nasmijanu i zbog toga sam odlučila da pričam i kažem da je moj Instagram profil – moj posao kao i vama vaš. Na posao idete nasmijani, ostavljate svoje probleme na pragu kada ulazite na svoje radno mjesto i ne idete sigurno na posao uplakani, čupavi, nepočešljani pa tako i ja.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli aida. (@aidacamdziclagumdzija)

Kako je anksioznost uticala na vas, vaš odnos prema drugima i prema sebi?

Stid, sramota, krivica uticali su na to da sam svoja osjećanja u većini slučajeva potiskivala pa sam možda samim tim ponekad i zbunjivala ljude oko sebe. Jer, možda ni sami nisu znali kako mi pomoći na adekvatan način. Izbjegavala sam tada sve osobe koje su negativno uticale na mene. Najgori su mi bili oni ljudi koji su smatrali moje stanje kao nekim odrazom moje slabosti, bezobrazlukom ili čak razmaženosti. Žalosno je što neki ljudi još uvijek nisu dovoljno informisani i nisu svjesni da možda neko njihov blizak se bori sa svim navedenim. Što se mene tiče, najviše sam se fokusirala na odnos prema sebi, promijenila sam dosta toga u svom životu i samim tim unaprijedila kvalitet života. Da anksioznost nije „pokucala” na moja vrata, možda bih još uvijek živjela u zabludi. Možda nikad ne bih napravila vlastiti biznis.

U februaru je održana već četvrta konferencija pod naziovm „Moj nevidljivi svijet anksioznosti”. Koji su ciljevi konferencije?

Da, naziv je takav jer je anksioznost nevidljiva i često se krije iza nasmijanih lica upravo kakvo je i moje. Cilj konferencije jeste da osvijestimo okolinu i pomognemo ljudima koji se suočavaju s ovim problemima. O mentalnom zdravlju se veoma malo govori. Govornici na našim konferencijama su ljudi iz oblasti zdravstva. Na taj način imamo mogućnost da čujemo nešto novo sa čim možda nismo bili upoznati. BiH ima 72 centra za mentalno zdravlje za koje ni ja nisam znala donedavno. Odlazila sam nakon bolnice na privatne terapije koje nisu jeftine, a znamo da ima puno ljudi koji ne mogu sebi priuštiti odlazak na privatne terapije.

Koja pitanja vam učesnici najčešće postavljaju?

Najčešća pitanja su kako prepoznati da je u pitanju anksioznost i kojem doktoru se prvo trebaju obratiti. Mi kao društvo još uvijek nedovoljno razvijamo svijest o mentalnom zdravlju, malo se govori o psihičkim aspektima života, jer će ljudi lakše prihvatiti da imaju fizički problem dok će psihički problem čuvati samo za sebe. Zato postoji strah od nerazumijevanja i osuđivanja. Kroz sve to sam i sama prošla i još prolazim, iako je sada drugačije u odnosu na period kada sam počela javno govoriti o svom stanju. Moram istaći da sam zaista sretna i ponosna što sam u ovom projektu, zajedno s Leom i Tajmom koje stoje iza firme Mama media d.o.o. i udruženja Akt.ba, realizovala ono što sam dugo željela, konferenciju koju ćemo još podići na viši nivo kako bismo dizali svijest o menatlnom zdravlju.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli aida. (@aidacamdziclagumdzija)

Kažete da ste naučili živjeti sa anksioznošću. Da li biste rekli da danas znate i da je kontrolišete?

Na konferenciji je jedan od naših panelista rekao kako je „anksioznost njegova super moć” i shvatila sam da je zaista to tako. Anksiozni ljudi su posebni, puni su empatije. Prihvatila sam svoje stanje. Neki kažu da je anksioznost urođena ali je problem kada vas počne kontrolisati. Kontrolišem je onoliko koliko se može kontrolisati.

Šta biste savjetovali našim čitateljicama koje se možda prepoznaju u vašoj priči?

Savjetujem da potraže stručnu pomoć, jer nema ništa strašno u tome da se pije medikamentozna terapija. Odlazak psihijatru nije sramota. Što više razgovarati sa svojim bližnjima na ovu temu, odbaciti sve ono što ih čini negativnim, družiti se i uživati u životu. Rad na sebi svaki dan i na kraju što uvijek volim da podvučem i što smatram najbitnije da nisu sami!