Baksuzna vila Dobrila

by | 10 Marta, 2011
Dudu od ranog jutra bije maler – crk’o joj je bojler, neonka u kupatilu, akumulator u automobilu i to sve zbog komšinice sa sedmog koju, čim je ugleda, tri dana nema sreće. Pa zar mora baš uvijek da se nacrta tamo gdje ne treba?! I šta će sljedeće da je zbog nje strefi?
 
Ustanem ujutro, uđem u kupatilo da se istuširam, voda nešto mlakušna, ajde, mislim se, nije strašno, dobro je za cirkulaciju, i samo što sam stavila šampon – nestade tople vode. “Ni trunke“, jadala sam se Amri, iznova preživljavajući agoniju kupanja ledenom vodom. “Zamisli koji sam baksuz! Tresem se u onoj kadi, usta mi pomodrila, al’ nemam kud, šta ću, moram. Bogaram usput i psujem Emiru sve po spisku, mora da je on sinoć isključio bojler, kad ima šta i da vidim – lampica gori, a kazaljka ispod nule. Znači, crk’o grijač… Lijepo mi je krenulo. Spremim se na jedvite jade, jer mi je u međuvremenu pregorjela i neonka u kupatilu, pa sam se šminkala u polumraku, i sve mislim – šta li je treće…? Znaš, kad te potjera maler, mora da budu tri zaredom. Bojler, neonka i…? “Trčim do auta, krenem da verglam…” “Neće da upali…”, pogađa Amra. “Ma, ne samo što neće da upali”, brže-bolje je ispravljam, “nego izgleda otiš’o akumulator. Mora da sam sinoć zaboravila da ugasim svjetla, u onoj žurbi.” “Stvarno te hoće”, priznaje Amra. “Hoće me, priznajem. A znaš li zašto? Zato što sam preksinoć naletjela na onu Dobrilu, komšinicu sa sedmog. Kad god je vidim, tri dana sreće nemam!”
Nešto puta tri 
I dok se Amra valja od smijeha zbog disertacije na temu Dobrilinog karmičkog uticaja na moju auru, pokušavam da nabrojim malere koji su me zadesili nakon svakog susreta s dotičnom. Nije meni Dobrila ništa skrivila, ali prosto je tako – žena je baksuz. Bad luck. Kad je vidim iz daljine, sloši mi se. Ne pomaže ni da pređem ulicu, da je ne sretnem, ni da tri puta pljunem, vratim se tri koraka unazad, sve sam probala, ne vrijedi. Ako je vidim, nešto mora da me strefi. I to ne jednom, nego po defoltu – NEŠTO puta tri. “Ima takvih ljudi”, kaže moja mama. “Nisu oni krivi, ali jednostavno je tako. I ne moraju oni biti ništa posebno ni spretni, ni nespretni, ni pametni, ni glupi, ali dovoljno je samo da se nađu u tvojoj blizini pa da ti krene nizbrdo. Imala sam i ja u starom kraju jednu bakicu od koje sam bježala k’o đavo od krsta. A ona, k’o za baksuz, uvijek se nacrta gdje ne treba. Sjećam se, jednom krenem na neki važan razgovor za posao, sva se nacifrala, sredila, kad eto ti nje. Ja lijepo, ni pet ni šest, vratim se kući, znam – nema smisla da idem i gubim vrijeme, posao dobiti neću. Tako ti je to, kao što je sreća kad vidiš odžačara, tako je nesreća ta tvoja Dobrila.”
 
Emirov svijet
“Ne mogu da vjerujem da si toliko sujevjerna”, buni se moj muž dok mu prepričavam
anegdote od prethodnog jutra. “Gluposti, bajalice, naklapanja…Crk’o bojler, pa šta?!” “I
neonka”, dodajem. “Možda je iskočila faza u zgradi”, uporan je. “Ma je l’? Faza? A što mi onda akumulator ne radi? Da nije i on prikopčan na trafo stanicu? Sve je to zbog Dobrile, pazi šta sam ti rekla”, ponavljam i upirem kažiprstom u njega. “Ti nisi normalna”, zaključuje. Naviknut na egzaktne i dokazive činjenice i potpuno nespreman za susret sa onostranim pojavama, moj muž se udubljuje u jučerašnje novine, što je siguran znak da je razgovor na temu parapsihologije završen. U Emirovom svijetu, dva
i dva su četiri. Uvijek su četiri, i tu nema dalje. On ne prihvata misterije, čuda, pojave s onu stranu nauke, horoskop, predskazanja ni vjerovanja. Kod njega je sve vrlo jasno, precizno definisano i matematički dokazivo. Za razliku od mene, kojoj su dva i dva nekad tri, najčešće pet, ali gotovo nikada četiri.
 
Parapsihološki signali
Tako je i s Dobrilom. Emir je mogao da je sretne i da ga nakon toga strefi sto malera, nikada ne bi povezao to dvoje, niti tražio vezu između uzroka i posljedice. Dok kod mene sve ima neko svoje dublje ili barem preneseno značenje. Ne volim da vidim crnu mačku. Ni da se vraćam kući kad nešto zaboravim. Na praznik ne uzimam peglu u ruke i ne uključujem mašinu za veš. Ne stanujem na broju trinaest. I uvijek u tašni nosim svog sretnog Zmajka (za neupućene – malog crvenog reptila što ga je Beba pronašla
u Kinder jajetu, iz nekog razloga mislim da mi donosi sreću). Ne volim kad mi poklone prazan novčanik. I ne uzimam upaljače i šibice ni od koga. Izbjegavam da držim torbu na podu, i ne volim da sjedim na ćošku stola. Kad mi ‘’zaigra’’ lijevo oko, znam da ću da oplačem. Ako me svrbi nos, ljutiću se. A ako me zasvrbi uho, neko me ogovara. Kad me zasvrbi lijevi dlan, dobiću pare. I nisam jedina koja vjeruje. Eto, Amra na primjer, ta ne bi prošla ispod merdevina ni za živu glavu. I kad pođe na neki važan sastanak tjera me da prospem vodu za njom. Moja mama i dalje čuva presovanu djetelinu s četiri lista, u onoj debeloj knjizi recepata.
 
Bakine vračke
A tek moja baka, e baka je šou. Ona zna sve radnje, bajalice, brojalice, vračke da se otjera maler… Kad god čuje da neko hvali mene, mamu, Bebu ili čak one njene muškatle, ona samo protrlja nos i kaže ono svoje čuveno: ‘’Pu, pu, pu, ne bilo im zlih očiju’’. A kad pravi kolače, uvijek stavi jednu kašiku brašna više nego što piše u receptu. Kaže, tako se valja. Kada miješa jelo, miješa samo u pravcu kazaljke na satu jer, ako miješaš unatraške, i u kući će ti sve ići unatrag. Nikada ne okreće hljeb naopačke i ne kupi mrvice sa stola rukom. I ne da nam da zviždimo u kući. O otvorenom kišobranu da i ne govorim. Uveče uvijek složi sve cipele u predsoblju, iako mi imamo običaj da se izuvamo kud koji. Kaže, kad su ti cipele jedna ovamo, druga onamo i pamet ti onda bude takva, na sve strane. Kad se pojave mravi, kaže – biće kiše. A bubamara na prozoru – e to znači da stižu gosti. A kad nas isprati, nikad ne rasprema za nama dok se ne javimo da smo stigli kući. Znači, ima nas još. Nisam sama. Da zlo ne čuje.
 
Porodično naslijeđe
“Mora čovjek u nešto da vjeruje”, kaže Nina. “Šta bismo da nam nije toga? Zamisli da se sve svede na realno, racionalno…?! Ti mali znaci daju nam nadu da nešto možemo da predvidimo, da smo kobajagi u stanju da se zaštitimo, sebe, svoje najbliže. Sujevjerje je postojalo i biće ga dok je svijeta i vijeka. Ja sam učila od moje majke, ona od svoje i sve tako. A čak i da se ne radi o porodičnom naslijeđu, neke navike sami usvajamo vremenom. Znaš ono: ako ustanem na lijevu nogu, cijeli dan ću biti loše volje? E pa, kod mene je suprotno. Ja kad vidim crnu mačku, znam da će nešto lijepo da mi se desi. I da znaš samo, vjerujem u ono što su naši stari vjerovali, a sad ova današnja mladež – kad krene da mi šalje one forvard mejlove, pa proslijedi ovo na pet osoba, ispuniće ti se želja u roku od pet dana, ako ne proslijediš, pratiće te nesreća cijeli život… E stvarno ne znam ko može uopšte da povjeruje u te budalaštine?! I ta tvoja Dobrila, ako ćemo pravo, ima i za to lijeka. Jesi li čula nekad za moć pozitivnog mišljenja? Autosugestiju? Ti spaaavaaaš, ti spaaavaš… Tvoji kapci su teeeeškiiiiii…”
 
Kao bumerang…
“Znaš li da te rođena majka nije iznosila više od mjesec dana iz kuće kad si se rodio?”, bocnula sam Emira sinoć u krevetu. Nisam mogla da izdržim, morala sam. “I pelene nije sušila po mraku?” “Ne znam”, brecnu se Emir i povuče jorgan na svoju stranu, u znak protesta. “Bio sam mali”, ne sjećam se. “A što onda nosiš različite čarape?“, bila sam uporna. “Protiv uroka, je l’ da, priznaj…” “Luda ženo, nosim ih jer ne mogu da uparim dvije iste, eto!” Sutradan mu sat iz nepoznatog razloga nije zvonio. A onda je prosuo kafu na novu novcijatu košulju. Zakasnio na posao. Nisam ništa rekla. Do podne je već bjesnio. “Upalim kompjuter, vidim, zavija nešto, huči, kad ono – otišlo napajanje. Odem u servis, kupim drugo, vratim se, kad ono ne odgovara utičnica. Izvadim cijeli hard, prespojim se na laptop, al’ ne lezi vraže, tamo mi ne čita drajvere…’’ Stvarno ti nije lako, pomislim. “Šta ima za ručak, Dudili…? Ajde napravi onu tvoju musaku, da razbijemo maler, ‘oćeš?” Ajde de, mislim se, da ti učinim kad si navalio. Znam koliko voli musaku. Uzmem luk, izdinstam, dodam meso, posolim, pobiberim, stavim sve da se krčka, sad će to časkom, uđem u špajz, kad ono – nema ni jednog jedinog krompirića. Znala sam! Navučem jaknu, pa trk do radnje. Kad tamo, na kasi, pogodite ko…? Dobrila! “Izvolite?” “Krompir mi treba.” “Jao komšinice, maloprije se sve prodalo, ode cijela gajba, nema pet minuta…” “Maloprije, veliš…? DOBRILAAA!!!!”