Dobro jutro, dušice

Ako ćemo iskreno, prva bračna noć je precijenjena stvar.

Svadba koja joj prethodi teška je sama po sebi. Jedna prosječna mladenka tog dana pretrči barem koliko i Messi i Ronaldo na kvalifikacijskoj utakmici. Treba se ljubiti s gostima barem po tri puta, đipati svaki čas, plesati s ovim, onim, nazdravljati, pozirati stalno… Ma, dajte, molim vas. Koja bi normalna, nakon dvanaest sati ofenzivne igre poželjela išta drugo osim da se dokopa kreveta?

Ne znam što su vam ispričale vaše prijateljice, kume, sestre, šogorice – ali to o tantričkom iskustvu prve bračne noći – nema blage veze. Potpisujem – devedeset pet posto njih zaspalo je dok si rek’o keks. Ostalih četiri posto brojalo je leptiriće sa zavjese hotelske sobe. Ostatak od jedan posto je: pod a) radilo ozbiljnu disertaciju mini-bara, pod b) naručivalo sendviče iz hotelske kuhinje, pod c) zaista imalo nešto nalik seksu, i to samo ako spadaju u onu kritičnu masu. Sve ostalo je na razini statističke pogreške.

Većina nas je spavala. Uostalom, što drugo djevojka, sada već žena, može poželjeti nakon čitavog dana provedenog u dva broja manjem korsetu i tijesnim cipelama…? Što god VI mislili, TO jednostavno nije tako. Žene žele nešto drugo.

Na primjer, da im pomognete oko vjenčanice. Kada se odijevala, tu je bila majka i pet djeveruša. Trinaest šifona, pet žičanih obruča od struka naniže, pedeset i dva dugmeta na korsetu, pa još i ono isprepleteno vezanje…?!

Žene žele, na primjer, da joj kažete kako je lijepa. Zapravo, ne lijepa, nego najljepša. I da odnekud stvorite njen omiljeni album. To je muzika koju ćete slušati od danas pa nadalje. Ako baš i ne volite Amy, vrijeme je da se naviknete. I da skoknete do dežurne ljekarne po vlažne maramice i mlijeko za skidanje šminke. S vitaminom E za mješovitu kožu.

Prva dežurna ljekarna udaljena je, u pravilu, tri svjetlosne godine. Taksija u to doba – niotkud. Uspavana ljekarnica vas sumnjičavo odmjerava. Nikad nije čula za mlijeko s E faktorom za miješanu kožu…? Čudno. Umjesto toga, uvaljuje vam najskuplje. Ma nije valjda…? Zaboravili ste novčanik u drugom džepu. Vraćate se u hotel. Ona nestrpljivo čeka. I flastereeee, dobacuje s balkona. Ubile su je cipele.

Pred zoru se vraćate. S maramicama, mlijekom i priborom za prvu pomoć. Već sam se snašla, kaže ona. U kupatilu ima svega, zamisli. Mogla si barem nazv… Zvala sam te, kaže, ali si bio nedostupan. Prebirate po džepovima. Nema mobitela. Zovete se s njenog. Birani korisnik trenutno nije dostupan. Ne želite priznati, ali žao vam je za poludjeti. Umorni ste i plače vam se. Sve što želite je – san.

Gladna sam, kaže ona. Sad? Pa dušice, cijeli dan nisam ništa jela. Dušice, počnite se navikavati na to. Što bi ti…? Pa ne znam… nešto malo, tek toliko da gricnem. Salatu? Slane štapiće…? Keksić? Neeeee, kaže ona mazno. Hamburger, srednji pomfrit i veliku fantu. I da, dušice, sladoled u kornetu, znaš, s onim bobicama odozgo…?

U pola šest ujutro obijate benzinske pumpe, u potrazi za hrskavim sladoledom s bobicama. Naravno, niko ne zna o čemu pričate. Prodavačica se na kraju sažali i dozvoljava vam da se poslužite službenim telefonom. Birani korisnik trenutno nije dostupan. Odustajete. Nešto prije šest vraćate se u hotel. Ona spava. Sjedite na rubu kreveta s vrećicom pomfrita u ruci. Vani sviće. Dobro jutro, dušice.