Domaći film, jedna riječ

Probudim se jutros, pristavim vodu, otvorim kutiju s kafom, kad ono – šipak. Prazna. Ih, mislim, ko će sad do dućana, još ni pidžamu nisam skinula. I sjetim se – imam negdje sto grama, onih koje su nam gosti donijeli. Prekopam po ladicama i… Jeeeee…! Eto, razlika između sreće i nesreće često se mjeri na grame.

O, da, i te kako, i sreća se mjeri. Ali ne onako, avionima, kamionima, novcima. Sreća je obično vrlo mala i rijetko se služi u velikim porcijama. Sve što me je ikada u ovom životu usrećilo – moglo je stati na dlan. Da se vratim na onih sto grama, ili…?

Sreća se mjeri, na grame, milimetre, minute, sekunde. Nikad u golemim količinama, nikad na tone, milje, godine. Često i ne znam zašto sam srećna. Kad smo se selili, mislila sam – biću najsrećnija u novom stanu. Nisam. Bila sam zadovoljna, O.K., i svidjelo mi se to što vidim, ali me brzo prošlo. Nakon dvije sedmice opet su me živcirale iste stvari. Sudoper je opet bio pun, na umivaoniku kamenac, a košara za rublje pretrpana. To nije sreća.

Sreća, jednostavno, nema veze s novim stanom, boljim autom, količinom novca koji imam ili nemam. Da, jurim i ja za ovim i onim, ali zbog toga se ne osjećam dobro, samo umorno, iscrpljeno, iznevjereno.

Sreća je kad kupim one dvije šake jagoda na pijaci, da Bebi skinem zazubice. Znam da prve jagode nisu bogznašta, znam da je čisto bacanje novaca, ali ona se svakog proljeća tako ozari kad ih vidi… Sreća je kad putujemo, mrak je i mjesečina, a ja ubacim onaj naš CD, ćutimo, vozimo se, ništa više.

Svakakve gluposti mogu me usrećiti. Sitnice. Paketić žvakaćih guma – jedva 14 grama. Kad ih nemam u torbici – nesrećna sam. Nula zarez sedam grama nikotina u cigareti, nije za pohvalu, ali je sreća. Petnaest mililitara laka za nokte u nekakvoj “pink rabbit” nijansi. Mala bočica Bvlgarija. Jedna tuba savršeno platinastoplave boje za kosu. Milka od sto grama. Jedna vrećica vanilin šećera, teška svega sedam grama, ali ako moj kolač nema tih sedam grama – neće valjati.

Dvije kile i tristopedeset grama – toliko je imala Beba kad se rodila. Mali format, a sreća – do neba. Njene prve cipelice bile su veličine privjeska za ključeve. Opet sam se veselila – milimetrima. Prvi zubić – crta jedva vidljiva golim okom, a ipak – sreća. Zatim, tri minute Claptonove maštarije na gitari. Dva gutljaja vina. Pet maslina. Zrno grožđa. Minuta ćutnje. Glasan smijeh. Trenutak u kojem se kiša i sunce smjenjuju. Zagrljaj koji traje samo malo duže od uobičajenog. Ono vrijeme, prije nego što sat zazvoni, kad se skrivamo ispod deke. Sumrak i svitanje.

Sreću sam često sretala na pijacama. Zvuk kašeta. Krezubi osmijeh starca. Osmijeh stranca. Miris i okus – i to je sreća. Jabuke koje stvarno mirišu na jabuke. Na gostinjske sobe koje se zimi ne griju. Mirisi. Toliko mirisa. Miris dječjeg potiljka. Tek pomuženo mlijeko. Dunje. Riječi. Žuti post-it na kojem si napisao da me voliš. Poruke koje mi ostavljaš na tajnim mjestima. Mini-bar hotelske sobe, naša prva noć. Još čuvam one sapunčiće.

Moj prvi tekst, veličine poštanske marke – objavljen u novinama. Prve Bebine krivo izgovorene riječi. Patanite, totolači i Nepatica. Palačinke, kolači i Crvenkapica. Mala crno-bijela slika za pasoš. Razgovor s majkom. Pravo pismo napisano rukom. Razglednica s mora. Držanje za ruku. Knjiga za kojom ginem – odjednom se pojavi u knjižari preko puta. Novi recept koji ispadne savršeno. Osjećaj pijeska na bosim nogama. Okus hladne kafe na nepcima u vrući ljetni dan. Poslijepodnevno sunce na kapcima. Cvijeće koje ne očekuješ. Ona ruka na ramenu kad joj se najmanje nadam. Lijepa riječ.

Reci mi nešto lijepo, molim te.
Nešto lijepo – kažeš i nastavljaš spavati.