Duda Mahaluša u epizodi… Daj nam sunca

Foto: Mladen Sekulić

Šta se dogodi kad uđemo u začarani krug borbe s viškom kilograma u društvu “nabrijanom” na konfekcijski broj 36 i kad, samo radi savršenog izgleda, pokušavamo živjeti kao sav moderan svijet – od vazduha?

Znaš onu teta Maricu?”, pita me mama prije nekoliko dana. “Znam, šta s njom?” “Znaš da ima kćer, tvoje godište?” “Mhh”, klimam glavom, dok pokušavam iz malog mozga izvući sjećanje na obje. “Dina, kako se ne sjećaš?”, prekine me mama. “Mala, plava, uvijek je bila bucka, išle ste u osnovnu zajedno, učiteljica joj bila ona Nevenka čiji je muž predavao istoriju…” “Aaaa, taaaa Dinaaaaa”, odjednom mi bljesne pred očima i sjetim se debele Dine rumenih obraza, nogu u iks, u crvenom džemperu na losove, Dine koja je svaki božji čas fizičkog provodila sjedeći na klupi, Dine koju nikad nismo vidjeli da trči, igra lastiš, niti preskače konopac. Sjetila sam se jednog rođendana na kojem je pojela cijeli pladanj sendviča s kuhanim jajima i kiselim krastavčićima dok smo mi na tepihu igrali remi. Dine koja je više voljela jesti hljeb nego se ljubiti, iste one koja je na malom odmoru tamanila pohovanu piletinu koju je ponijela od kuće, a na velikom je trčala kući da smlati još dvije-tri punjene paprike.

BRETARIJANCI I SUNGAZERI
“Eno je u bolnici”, kaže mi mama. “Šta, zaboga, šta se dogodilo?” “Prestala je jesti. Srela sam joj majku juče, žena kuka na sav glas. Kaže, svi smo mislili da je na nekakvoj vražjoj dijeti. Imala je nekakvog dečka preko Facebooka, pa ju je i on ostavio kad ju je vidio uživo, poslije nikoga nije mogla naći sljedećih godinu dana… Ali da je dijeta – još nekako, nego je ona skroz prestala jesti.” “Kako – skroz?”, upitam. “Tako, lijepo – skroz. Čitala je na onom internetu da u Indiji ima ljudi koji – niti šta jedu, niti šta piju, a žive po sto godina, pa je odlučila i ona probati. I eto dokle je dogurala, prvo šok-soba, jedva su joj živu glavu spasli, sad je na intenzivnoj i pitanje je kad će je pustiti. I znaš šta je najgore? I tamo odbija jesti. Neće vodu, neće hranu, izbušili su je sa svih strana – živi na infuzijama. Kaže, čim izađe iz bolnice, ide u Indiju.” “Pa dobro, ako je odlučila biti bretarijanka…”, kažem. “Ako je odlučila biti ŠTA?” “Bretarijanka, mama, oni žive od vazduha.” Mama me pogleda: “Od vazduha, je li?” “Imaš sungazere, oni se hrane tako što gledaju u sunce, a bretarijanci – oni ti samo dišu. Ali za to ti treba poseban mentalni sklop.” “Samo dišu, je li?”, ponovi mama i zamisli se.
“Pa da sam znala da se može od disanja živjeti, ne bih ja luda išla na tržnicu sve ove godine, teglila cekere i cekere zelenja, blitve, špinata, ne bih supe onolike kuhala, ne bih domaća jaja i sir sa sela donosila… Trebala sam podesiti mentalni sklop na sve četiri uvis, a tebe i tvog oca posaditi na terasu, pa da gledate u sunce koliko vas volja i da dišete… Čuj ti to, žive od vazduha”, ponovi još jednom. “Ko još vjeruje u to?”

JEDEŠ, DAKLE, (NE) POSTOJIŠ
Vjeruje, pomislim. Vjeruje, mama. Vjeruje Dina jer je cijeli život debela, vjeruje jer se niko nikada nije igrao s njom i jer su joj se svi rugali. A majka je činila sve da joj ugodi jer je Dina samo za kuhinjskim stolom bila sretna. Jer je, otkako zna za sebe, krofnama, kiflicama, šnenoklama i pekmezom sladila svu gorčinu koju je osjećala jer je pokušavala popuniti prazninu koju je nosila negdje duboko u sebi. “Ti sad rasteš, moraš jesti”, govorila bi joj majka. “Jedi, dijete, sve će to nestati kad uđeš u pubertet, kad narasteš, kad se razvučeš u visinu.” Ali pubertet je došao i prošao, a Dina se nije razvukla. “Jedi, dijete moje”, govorila bi majka stavljajući još jednu porciju u Dinin tanjir. “Dečki ne vole kad je žensko žgoljavo. Bolje da ljulja nego da žulja.” I tako je Dina, sa svakom kašikom, sa svakim komadom hljeba, sa svakom teglicom džema načetom usred noći bivala sve očajnija i tužnija. Jer – ljuljalo je i žuljalo. Zato što niko nije vidio Dinu. Vidjeli su debele nadlaktice, zbog kojih je uvijek nosila duge rukave. Vidjeli su Dinu koja matursku haljinu bira na odjelu za trudnice. Dinu koju niko ne zove u kino, ni na ples, čak ni u šetnju. Jer Dina ne voli šetati. Brzo se umori. I stalno jede.

ZAČARANI KRUG
I tako su prošle godine. Dina je napunila 20, pa 30, pa 40. Događalo se da skine pet kilograma, a vrati 10, potom skine 10, a vrati 15. S vremenom je izgubila i ono malo samopouzdanja što je imala. Sve je rjeđe izlazila. Sjedila je u svojoj sobi, krijući papiriće od čokolade iza kreveta i gušeći se u začaranom krugu. Više nije znala jede li zato što je nesretna, ili je nesretna zato što jede. “Ne brini se, pojaviće se već neko”, govorila bi joj majka. “Ko te voli, voljeće te baš takvu kakva jesi.” Ali Dina je znala da neće. Jer nije. Niko. Nikada. Ne u ovom svijetu “nabrijanom” na konfekcijski broj 36. Ne u svijetu koji okreće glavu od svega što nije savršeno i koji je spreman narugati se u svako doba i svakome. Nije Dina odlučila smršati tako što će živjeti od vazduha. Kakva Indija, kakav vazduh… Dina je, majko, odlučila nestati. Jednostavno – nestati. Zamislila sam je kako leži u nekom bolničkom krevetu, kako je sestre preokreću i presvlače, pogledavajući se pritom, i kako im zauzvrat gura u šake banane i napolitanke koje se gomilaju na stoliću pokraj uzglavlja. Zamislila sam je i baš mi je došlo teško. Kakav smo to svijet postali? Kuda idemo i zar više niko ne gleda dalje, dublje… Šta ćemo kada jednog dana svi postanemo savršeni, kada izoperišemo sve što se može operisati, napumpamo sve što se bude dalo napumpati, ispeglamo neravnine, fotošopiramo svaku moguću boru, kada počnemo nalikovati jedni na druge tako da nas ni rođena majka neće moći prepoznati – u koga ćemo onda, tako lijepi i savršeni i tako lajkovani, upirati prstom? “Kuda ćeš?”, upita me mama i spusti lonac na sto. “Nikud. Idem na terasu.” Da, da, samo ti nemoj jesti, pa ćeš vidjeti kako ćeš, isto kao Dina, u bolnici završiti… Kome sam ja pripremala ovaj grašak? Znaš da tata ne voli, opet ću ga morati jesti sedam dana…” “Mama… poješću grašak, ali pusti me malo. Treba mi sunca. I vazduha.”