Duda Mahaluša u epizodi… Jedna je baka

Foto: Mladen Sekulić

Dok imaš baku – imaš sve. Dok imaš baku – godine ti ne mogu ništa, zagrnut si plaštom djetinjstva koji ona tka. Jer – nečije si unuče. Kad baka ode, a Dudina je upravo otišla, ode i cijeli jedan svijet s njom…

Kad baka ode, kažeš “rano je, mogla je još malo”. Iako znaš da nije, iako znaš da je vrijeme došlo da jedna drugoj kažete “doviđenja”. “Spasila se”, govore ljudi. “Lijepe su to godine, dobru je starost dočekala. Ihaaaj, devedeset i kusur, puna kapa”, reče neko. Jeste, dobre su to godine. Jeste, svašta je preživjela, toliko toga preko glave preturila. A nije bilo lako. Znaš li ti gdje je devetsto dvadeset peta, šta sve u jedan ljudski život može stati, šta je sve, sirota, preživjela… Nagledala se svega. Nešto je gledala, a pred nečim i oči zatvarala. Ljekovite ruke imala. Blage misli… Jer kad doživiš njene godine, naučiš da se miriš i da miriš, naučiš da ne sudiš i ne lomiš preko koljena. Da pomiluješ kad niko drugi ne bi milovao, da oprostiš i što se teško prašta.

Ode cijeli jedan svijet
Kad bake odu, a otići moraju, jer takav je red ovaj naš ljudski i životni – cijeli jedan svijet s njima odlazi. I nije lako, koliko god godina imao. S bakom odlazi jedno vrijeme, odlaze teški perjani jastuci, slatko od trešanja, svježe pomuženo mlijeko, miris pomade i stare ljetne kuhinje, s bakom odlazi karirani stari otoman i žuti šifonjer, ratluk i kajmak na vrućem hljebu tek izvađenom iz peći… Kad bake odu – odlazi i podvarak sa suhim mesom u šerpi od dvadeset kila. Odlazi domaći pekmez od šljive koja raste iza kuće. Odlazi uštirkana posteljina koja se svakog jutra vjetrila na prozoru. Odlaze priče. Odlaze
savjeti. I jedno mjesto u srcu ostaje pusto, kao stara oronula kuća na brijegu.

Bakama ništa ne treba
Kad bake odu, odlaze i mirisi. Jer bake su jedina bića na ovom svijetu koja mirišu na šnenokle i vaniliju. I bake pakuju najljepše pakete koje čekamo na autobuskim stanicama u nedjeljna predvečerja. Bake slabije čuju. Javljaju se na telefon tek nakon sedmog zvona. Imaju one stare telefone čiji se brojevi okreću kažiprstom, i dalje vjerujući da će, ako okrenu nulu, čuti bolje. Njihov svijet prepun je miljea, keramičkih figurica, školjki i uspomena koje smo im donosili s ljetovanja – na bakinom se EI Niš televizoru i dalje ljulja gondola iz Venecije, baka ima lonče za kafu na kome piše “Pozdrav iz Vrnjačke banje”. Bakin je špajz pun, prepun, jer ništa ne može ublažiti strah od toliko poznate gladi. Bakina se egzistencija oduvijek mjeri vrećom brašna i flašama ulja. Baka pamti i gore dane, te čitav život štedi i razmiče, strahujući da se zlo ne ponovi. Iako živi od najmanje penzije na svijetu, baka uvijek “ima” i njoj nikad ništa ne treba. Osim da dođem. Osim da budem. Osim da slušam tračeve koje mi u povjerenju priča, pa šapuće kao da će nas neko čuti – kako su tamo nekoj peti put ukrali brushalter sa žice, i kako joj je onomad vidjela muža da se iskrada iz kuće od one što joj je čovjek u inostranstvu, i kako se poštar prošle sedmice napio pa zaboravio da podijeli penziju, i kako ona rospija iz prodavnice sipa vodu u deterdžent za suđe, i kako joj nije dobro vratila kusur pa više i ne ide u radnju. I kako nema više poštenog naroda, i kako svi samo gledaju da te prevare, i kako ovaj svijet mora da propadne jer je sve – naopako i budibogsnama.

One su uvijek dobro
Kad je pitam kako je – kaže da je dobro. Osim kad pred promjenu vremena stane da je žiga u krstima. I kad se oblak nadvije, pritisak padne, a neka teška sparina zavlada. “Dobro je jer drugačije biti ne mogu.” Jednom je bila loše, baš loše, pa sam joj rekla da ću je voditi da živi s nama, našoj kući. Poslije toga, nikada nije rekla ni da je nešto boli ni da joj nešto fali. Plašila se da ode od svoje kuće, jer kad zađeš u neke godine – srasteš sa kućom kao stara mahovina.

Ni da čuje za pomoć
Baka je voljela cvijeće. Voljela je djecu. Ljude je, na svoj način, izbjegavala. Voljela je
sevdalinke, kvizove i sladoled. Voditeljice dnevnika smatrala uzorom mode, elegancije
i svega naočitog i kulturnog. Imala je svoju šnajdericu, tamo u varošici. Nije se mnogo uzdala u lijekove – pila ih je, ali je tjerala po svom. Govorila je kako šećer skače od sekiracije, a ne od princes-krofni. Krišom sam joj donosila slatkiše i molila je da ne
pojede sve odmah i odjednom. Čistila sam joj kuću kad više nije mogla sama. Htjeli
smo da joj dovedemo “ženu”, ali nije htjela ni da čuje. Kao što rekoh, slabo se snalazila
s ljudima, sa ženama još manje. Jednu je napala da joj je sve ispreturala po kući pa
više ne zna gdje joj je šta. Drugu da joj je uzela pola kila kafe. Treću nije ni pustila da uđe. Poslije je čistila sama, kako je znala i umjela, a mi smo pomagali kad smo stizali. Ipak, čistije kuće nisam vidjela. “Kako čistiš kad ne vidiš?”, pitala sam je. “Po osjećaju”,
odgovorila je.

Nemoj, pa se ne boj
Po osjećaju je živjela, solila hranu, spavala i budila se i – nikada nije pogriješila. Folirante i dramosere nije podnosila, sklanjala se od njih pod izgovorom da ima posla. Govorila je ono što misli i radila to što govori. Nikome dužna nije ostala. U njenom svijetu nije bilo računice. “Nemoj, pa se ne boj”, rekla bi. Goste je dočekivala bez premca. Iako smo svi prije toga morali da prođemo kroz ritualno spremanje kuće, jer je sve – od tabletića na tacni pa do travke ispred kuće – moralo biti pod konac. Nikada nisam uspjela da je uhvatim na foru kako je taj i taj samo u prolazu, te da neće zagledati po ćoškovima – gost je gost i gost se čeka il’ kako bog zapovijeda il’ nikako. A njen je bog svašta zapovijedao, pa se zbog gosta štirkala posteljina, razvlačile kore za pitu, a prašina brisala čak i iza kauča.

Vaspitavala nas je strogo i pravedno
Bili smo čisti i siti. Spavali taman koliko je neophodno. Nikada nam nije dala da kunjamo do podne. “Ustajte, lijeni, sreća se dijeli”, govorila bi i razmicala žaluzine. Potom bi nam svakom u šake tutnula po šolju i kaščicu da mutimo žumance sa šećerom. Za doručak je pravila nevjerovatne količine popare, prženica, uštipaka, koje je pržila na starom šporetu na drva i koje smo umakali u kristal šećer. Morali smo sve pojesti i hrana se nikada nije bacala. Kad smo je pitali zašto zaboga toliko sprema – jednostavno bi odgovorila da “nema dosta dok ne osta”. Pratila nas je u nedjeljno popodne, izlazila na put i mahala dugo nakon što zamaknemo iz vidokruga. Onda bi sjedala kraj telefona i čekala da joj se javimo da smo stigli. “Vidimo se iduće nedjelje”, rekla bi. Vidimo se, nano. Zbog toga neću reći “zbogom”. Čak ni kad bacim posljednji grumen zemlje na izrezbareni sanduk i kad se tiha povorka raziđe. Reći ću “doviđenja”, reći ću “do nekog narednog susreta”, reći ću “vidimo se jednog dana u onoj istoj oronuloj kući na brijegu”.