Duda Mahaluša u epizodi… “Kaži ‘dragička'”

Foto: Mladen Sekulić

Kad nam se poljulja vjera u ljude i po stoti put se zapitamo da li se dobro zaista dobrim vraća, život nas podsjeti da se novcem ne može kupiti ono najvrednije – ljubav, naravno!

Odvede me Gaga prije nekoliko dana kod neke njene dalje tetke iz Kanade. Kaže, operisala se teta, pa da je posjetimo. A usput, eto, i da je upita za pozajmicu od nekoliko stotina evra, ako Mrvica kojim slučajem ne upadne na budžet.

Ajde de, da joj učinim, pođem s njom. Ispriča mi na putu do nje, kako je tetka cijeli život radila u Kanadi, u nekom staračkom domu, na hiljade ih je okupala i presvukla, slušala njihove priče iz mladosti, sjedila kraj bolesničkih postelja, kad niko drugi nije htio ni mogao. Zavoljeli je ljudi, jer teta je znala kako da se uvuče pod kožu, jedan joj dedica na samrti čak ostavio silne pare, bilo je – ili njoj, ili azilu za napuštene pse. I tako – teti upade kašika u med, naprasno se penzionisala, vratila u domovinu i kupila potpuno nov stan od sto kvadrata, u najnovijem elitnom naselju, i to pod stare dane. “A šta je operisala?”, upitah. “Lice.” “Pu, pu, pu… da nije neki rak, daleko bilo?” “Kakav rak, Dudo, facelifting radila, nego neće da se zna pa svima okolo priča kako je bila na ʻoperacijiʼ.”

Sve bijelo, sve novo

Teta nas dočeka na vratima. “Izujte se”, reče. “Nov parket, friško hoblovan, pa da ga ne izgrebemo.” Gaga prevrnu očima i dade mi znak da se izujem. Meni bi malo neprijatno – imala sam neke kineske espadrile, a zna se šta s nogama biva nakon kineske obuće (to kad izuješ, ideš ilʼdirekt u kadu ilʼ na terasu da se dobro izvjetriš). Alʼ šta ću, ne bi mi druge – izuh se. “Sjedite u living room”, reče teta i sprovede nas u najveću dnevnu sobu koju sam u životu vidjela. Bijeli tepih, bijela ugaona garnitura, bijeli sto, sve bijelo i sve novo. Usput bacih pogled na kuhinju, takođe bijelu, s bijelim podnim pločicama. Teta iznese kafu (nešto crno, za promjenu!) u besprijekorno bijelim šoljicama. Diskretno napipah etiketu s donje strane tacnice, znači – i to je novo. “Uzmite voćku”, reče teta i pokaza rukom na činiju punu nekakvih egzotičnih plodova koje rijetko srećem i u boljim radnjama. Uljudno odmahnuh glavom. Da znam šta je to i kako se jede, možda bih i uzela, a ovako… “Pa kako si mi, teto?”, upita Gaga. “Kako živiš?” “Pa šta da ti kažem, Draganče moje, da je sjajno – nije”, reče teta i namršti se. “Godine stigle, jedan dan boli ovo, drugi dan ono, nisam ti više ni u onoj snazi kao nekad… Da mi Jonahtan, bog da mu dušu prosti, nije ostavio to malo svoje ušteđevine, pa tačno ne znam šta bih. Ovdje je sve skupo, nije kao u Torontu, ovdje zamijenim sto dolara i začas nema. Ja ne znam, djeco, kako vi u ovoj zemlji uopšte sastavljate kraj s krajem….”, reče i uzdahnu. Gaga i ja se saučesnički pogledasmo. “Nego, teto, htjela sam nešto da te zamolim”, reče Gaga. “E moje dijete, prekide je tetka. Znam šta ćeš me moliti i odma’ da ti kažem da nemam. Znaš li ti koliko me je koštao ovaj stan? A još ga nisam ni čestito opremila. Pomogla bi tebi teta, znaš to valjda, ali nemam, nemam pa taman da me istreseš naglavačke…”

…I sve sterilno

“Nema veze, teto, nego… da mi promijenimo temu”, reče Gaga i proguta knedlu. Nakon što se složismo da je ovih dana nepodnošljivo i neuobičajeno sparno, te da lubenicama nikako da padne cijena, a paradajz nema više onaj okus kao nekada i da čovjek ne može više biti siguran da li je sve to što kupujemo na pijaci prskano, teta nas ljubazno isprati do vrata. “Dabogda se osušila”, reče Gaga u liftu. “Nema… Ona nema… Njeno kupatilo vrijedi više nego sva moja pokretna i nepokretna imovina i ima obraza da mi kaže da nema. Neka nema, zatrebaće njoj Dragana kad ne bude imao ko čašu vode da joj prinese. Akrep matori! Nisam tražila da mi da, nego da mi pozajmi. Uplašila se da joj ne bih vratila… Trebalo je da je upitam od čijih je para otišla u Toronto. Moja majka joj je, krijući, da niko ne zna, dala. Život joj je spasila, takoreći… htjeli su ovdje da je udaju za nekog Mitu, udovca sa troje djece. Pa ti onda budi dobar… Ma samo neka mi neko kaže kako se dobrota isplati… jesi vidjela kako su je ispeglali, usta ne može da otvori, sva se skočanila, samo trepće kao svraka na jugovini…” “A ni stan joj nije nešto”, dodadoh. “Mislim, super je sve ono, napucano, skup namještaj, skupo sve, ali ne bih ja tu živjela – nema tih para. Isto kao da si u bolnici. Sve bijelo, sve sterilno, nigdje nijedne slike, fotografije, ničega…” “Nije to kuća, to je muzej voštanih figura”, reče Gaga. “I ona, eno je, sva se uvoštila, tačno mi se čini da bi se istopila da izađe napolje!” “Sad ću nazvati onu moju majku da joj kažem da je sestra pozdravila i da me otresla kao posljednju… A ona meni juče kaže ʻsine, dobro se dobrim vraćaʼ… Eto kako se vraća…”, reče Gaga i zamalo se ne zaplaka.

A mi imamo dokaz da smo žive

“Nemoj tako, Gagili, vraća se, uvijek se vrati. Možda ne odmah, možda ne sad, ali nekako se sve to namjesti i dođe na svoje… i dobro i ono drugo. Ti si dobra osoba i lijepe stvari će naći put do tebe. Već jesu. Zdrava si, imaš dobrog muža, dobro dijete, stan, posao… Priznajem, nije nam uvijek sve ʻpo jusuʼ, i ne možemo se porediti s tetinim standardima, ali znaš šta – i drago mi je što ne možemo. Teta ima samo mjesto prebivališta, a mi imamo pravi dom. U našim kućama se ne izuva, naše kuće mirišu na zapršku, na kolače, na omekšivač, na cvijeće, na…” “Na prljave čarape”, dodade Gaga. “Pa, dobro, i na prljave čarape”, složih se. “Ali naše kuće su dokaz da smo žive. One slike koje ređaš po vitrini, i to je dokaz da smo žive. Sudovi u sudoperi, dokaz je da smo jele, i to da smo jele u društvu. Krevet, veliki, s mnogo jastuka, rasparena posteljina, gomila knjiga, naslaganih novina, svijeće dogorjele do pola, čaše koje čuvamo za ʻkad ko dođeʼ, prašina oko televizora, paučina po ćoškovima – to je život, sunce moje. A ne one tikvice što nam je ponudila.” Gaga se nasmija i gorčine nestade. “Nisu to tikvice, ludačo. To ti je kivano.” “Kivano? Jesʼ ti to ikad probala?” upitah. “Nisam”, reče Gaga. “Nisam ni ja, pa evo me – živim.” “I ne ljuti se na nju, Gagili, jednostavno je takva. Ona čak i ne misli da te je uvrijedila što te je odbila.” “Dabogda joj zatrebalo tih petsto evra”, procijedi Gaga. “Psssst, nemoj, ružno je, čuće te…” “Ona?! Pa odmakli smo kilometar…” “Ne ona, čuće te onaj gore”, rekoh i pokazah prstom na oblake. “Neću više, evo, obećavam”, reče Gaga. “Neću misliti loše o njoj. U stvari, neću uopšte misliti o njoj. Ni mami neću reći da smo bile. A nešto će se već naći… Riješiće se.” “Naravno”, rekoh. “Uvijek se riješi. Dudo…”, reče Gaga i zastade. “Moram nešto da ti kažem, alʼ da se ne ljutiš…” Pretvorih se u uvo. “Živa bila, Dudili moj, baci te špagerice, nemoj više nikad da ih obuješ.” “Što, baš su lijepe…” “Jesu, ali brate mili, kad si se izula tamo, mislila sam – progorećeš joj tepih.” Ja prva prasnuh u smijeh, potom i Gaga. Nastavismo da se smijemo do suza kao prije dvadeset i kusur godina, kad smo se redovno, poslije šestog časa, kliberile na putu do kuće. “Čekaj”, reče Gaga, “zvoni mi telefon. Mrvica”, reče i pokaza mi rukom da ćutim. “Kaži, srećko majkin… Kakve vijesti? Govori brzo! Dobro, evo… dragička! Govori, drago dijete, već jednom…” “Šta je, šta je”, skakutala sam oko nje znatiželjno. Gaga prekide vezu. “Šta je bilo…” “Kaži ʻdragička”, reče i nasmija se onako kako se čovjek smije samo kada ima lijepe vijesti. “Dragička”, rekoh. “Kazuj!” “Dijete upalo na budžet!” “Na budžet?!” “Na budžet”, ponovi Gaga i odahnu, a oči joj se napuniše suzama. “Stani, da sjednem, ljubim te, samo malo da dođem sebi”, reče i odgega se do klupe. Sjedoh kraj nje. “Eto”, rekoh. “Šta, eto”, upita ona. “Pa eto – to”, pokazah rukom na telefon. “Jesam ti rekla da će se sve riješiti…”