Duda Mahaluša u epizodi… Nek ide život…

Foto: Mladen Sekulićgmai

Duda sve može, sve zna, sve hoće… ništa joj nije teško. Skratiće suknju svakome kome zatreba, porubiti zavjese, napraviti reformu… Čak i kad odluči da neće, uradiće i ono što nikad ranije nije.

“Za svašta te bog dao”, znala je da kaže moja baka, kad bi me, s još nepunih dvanaest godina, zatekla kako mijesim štrudlu, pletem ili se bavim tako nekim stvarima “za odrasle”. I dok bih ja rasla kao onaj isti kvasac u štrudli, ona je nevoljno odmahivala glavom, kao da sam, daleko bilo, povukla neku nasljednu bolest.

“Ne valja, srećo moja, ni sve znati”, rekla bi potom. “Kako, baba, ne valja? Kako može da ne valja ako čovjek nešto zna da napravi?”, čudila sam se. “Eto tako, ne valja”, ponovila bi. “Znam zašto ti pričam. Ja sam isto bila mlada, pa sve htjela i sve umjela, a vidi me sad”, reče i pokaza mi svoje reumom natečene ruke. “Kad bog da nekom da je spretan u ruke, valjalo bi da mu da i malo pameti, pa da o tome nikom ne govori. Ne moraju svi da znaju šta ti sve možeš. Sačuvaj taj svoj dar za sebe. Bolje će ti biti.” Pogledah je zbunjeno: “Šta će mi taj dar ako ga ne podijelim s drugima? Ti kad napraviš kiflice, dijeliš po cijelom komšiluku.” “Jeste, ali kiflice su drugo. Svako može da umijesi kiflice. Ali kad pravim za komšiluk, pravim ih osrednje. Neću da se zna da su moje najbolje. U suprotnom će se navaditi pa će tražiti da ih pravim svaki čas.” “Ali tvoje kiflice jesu najbolje”, usprotivih se. “Jesu, al kad pravim za vas. Zadrži ono najbolje za sebe, inače će te razvlačiti okolo kao Alajbegovu slamu.” I tako, prođoše godine, ja – kako obično biva – ne poslušah savjet, nego sve po svom. Sve mogu, sve umijem, ništa mi nije teško…” Ajde, Dudo, časkom da mi skratiš suknju, hoćeš da mi porubiš zavjese. Jao, Dudo, pravim i ja reformu, ali nijedna nije kao tvoja, pa ako bi mogla, ljubim te, jer sad nam u nedjelju malom rođendan…” Kod Dude može sve, mislim se. A ljudi kao ljudi. Neko ni hvala ne kaže, ali ima i onih koji se sjete pa donese Bebi čokoladu… Meni milo, ne zbog čokolade, nego eto – neko ipak cijeni to što radim. Elem, vidjeh prije neki dan u oglasima jednu komodicu, starinsku onako baš, kakve više ne prave. Nema danas ni takvog drveta ni tih majstora da umiju tako nešto. A ako se i nađe koji – onda taj i naplati pamet da ti stane, a ja obožavam baš takav namještaj, još ako je dobro restauriran – ma idi… Ali, naravno, nikad čovjek da skupi dovoljno novca, pa da me želja mine. I uglavnom, ugledam ti ja tu komodicu u oglasima, čovjek prodaje budzašto, za neke smiješne pare. Rekoh – sigurno neka greška, niko se ne odriče takvog parčeta ako ne mora. Pokažem Emiru, a on će: “Pa vala i ne vrijedi više, vidiš da se raspada.” Kakva sam, ne vidim da se raspada, ni da joj fali lajsna na trećoj fioci, ni da je sva izgrebana i stara. Samo vidim da je povoljno i da to može da se sredi. “Znaš li ti, luda ženo, koliko košta restauracija jedne takve komode? Pod uslovom da se neko prihvati posla? Šesto maraka minimum! I šta ti onda znači što si je platila sto, kad u nju moraš da uložiš još šest puta toliko?” “Pa šta”, skočim ja, “i ti si onaj tvoj krš platio kao povoljno, a ne možeš nadavati majstorima za popravke… Te otišle gurtne, te svjećice, te generalka motora, gume jedne, gume druge… Jesam ti ikad riječ rekla?” “Jesi.” “Dobro, jesam. I neka sam.” Ali ne tražim ti ja da se sad izujemo šesto maraka za majstore. “Nego…?” “Nego lijepo da mi je kupiš i dotjeraš, a ja ću je srediti.” “Ti…?!”, izbeči se moj muž. “Kakve veze ti imaš s restauracijom namještaja, pobogu?” “Nikakve. Ali naučiću.”

“Na Jutjubu?” “I na Jutjubu, ako treba.” “Nema šanse”, reče Emir, i ne znajući, siroma, da je upravo izgovorio čarobne riječi koje ovu moju ludu glavu na svašta nagovore. Jer ako moram, ja neću. Ako se valja, neću još više. Ali, ukoliko mi samo kažeš da nešto ne mogu ili ne umijem, ima da napravim – kud puklo da puklo. I tako nagovorih ja nekako njega da mi to kupimo. Sto maraka i šezdeset dadosmo da nam je prevezu, jer u naša kola nije stala. Kad dođosmo ispred zgrade, vele ona dvojica što su je dovezla: “Mi ne nosimo, mi samo vozimo.” “Pa ko će unijeti ovu neman u kuću, ima u njoj sto kila?”, upita Emir. “Ne znam, prijatelju, vidi ti to sam… mislim, možemo mi da ti pomognemo, ali to je još deset eura… svakom. Emir mi uputi jedan od onih “šta sam ti rekao” pogleda. Ja brže-bolje otrčah u kuću po još novca. “Eto ti tvoje ljepotice”, reče Emir kad su je konačno unijeli. “Dvjesto markica. Zasad. A gdje je farba, gdje su četke, gdje su šmirgle, razređivači, čuda?” “Imam ja”, rekoh i stadoh da se obuvam. “Kuda ćeš?” “Po šmirglu, četke, boju…” “Ti ćeš to stvarno da uradiš?” “Dušo, zar si i jednog jedinog trenutka sumnjao?” Da je bilo lako vremešnoj gospoji vratiti stari sjaj – nije. Da sam je šmirglala do besvijesti – jesam. Da smo ostali bez ručka, večere i još jednog obroka sutradan – jesmo. Ali da je vrijedjelo – vrijedjelo je. Kad sam je završila i kada je zablistala onako u fulu, prelakirana i utegnuta, sjela sam na pod i zadovoljno je posmatrala. Skoro da sam čula bakin glas i ono njeno “za svašta te bog dao.” Naravno, sjetih se i onog njenog “ne pričaj nikome, ne mora svako da zna”, ali… Ne bi Duda bila Duda kad momentalno ne bi to okačila na fejs. Sličicu prije i sličicu poslije. Komode, naravno. Mene niko ne bi poznao musavu i umazanu farbom. I kao što to obično biva – počeše da pljušte lajkovi, pa “nisi valjda ti to sama”, “jao, Dudo, vrh je”, “žena zmaj” i taj rad. A meni milo. Ne lezi vraže, eto ti u neko doba poruke na mesindžer od jedne moje s faksa. I sličica stiže. “Jao, Dudili, nisam ni znala da umiješ da restauriraš namještaj, a ja ovu čuvam u podrumu, sve mi je žao baciti, pa ako bi mogla…” Mogla bih, mislim se. Mogla bih ali neću. Ovo je moja “kiflica.” Samo za mene. Ako sam zbog nje klečala dva dana i udisala prašinu od šmirgle, pa ne moram i za tebe. “Ne moraš joj ništa specijalno raditi, samo je uljudi. To mi je od bake pokojne, mnogo mi je draga”, stiže sljedeća poruka. I tu kvrcnu nešto u meni, pa rekoh: “Ako je od bake, nek ide život…”. “Dođi kad budeš mogla”, napisah.” I ponesi šmirglu. Krupnu i onu malo sitniju. I bajc. I četku, jednu malu i jednu veliku.” “Ali, Dudo, ja to nikad nisam radila.” “Nisam ni ja. Ali sve se nauči. Vjeruj mi.”