Duda Mahaluša u epizodi… Sve ono što vrijedi

Foto: Mladen Sekulić

U kovitlacu svakodnevice, dešava se da zaboravimo zbog čega smo tu gdje jesmo danas. Tačnije, zbog koga se odričemo mnogo čega. Dobro je da se toga češće prisjetimo – jer upravo njima treba da budemo i zahvalni što su izvukli ono najbolje iz nas… ono što nismo ni slutili da posjedujemo.

Postoje tako neke stvari koje su u stanju da ženi promijene život iz korijena, a pritom ne mislim na odlazak kod frizera po novu boju kose ili na novi par cipela s vrtoglavo visokim potpeticama. Frizura i cipele mijenjaju dan. Muž i dijete mijenjaju život.

Voljela sam bijeli deo eurokrema

Htjela ja to da priznam ili ne, moj muž me je, s godinama, oblikovao na najbolji mogući način. Prije braka bila sam sebično stvorenje koje je znalo da se zatvori u sobu i samo “stuče” cijelu teglu eurokrema. Kada se pojavio Emir, i kada sam saznala da voli isključivo tamnu, čokoladnu stranu, laknulo mi je – jer sam ionako naginjala ka onom svjetlijem, lješnjikastom dijelu. Ok, pomislila sam, možda bi stvarno mogao da bude onaj Pravi. I bio je. Naučio me je da u krevetu može da se spava udvoje, te da nam nisu potrebna dva lavaboa da bismo istovremeno prali zube. Moj muž je bio biće s druge planete poslato na Zemlju da me nauči da dijelim, da prihvatam i da se otvorim. Da, kada me neko pita šta mi je, ne kažem više “ništa” i nastavim da se durim. Naučio me je da pričam, da grlim, da volim, čak i kada sam baš ljuta. Naučio me je da rješavam probleme kada se pojave, umjesto da se zatvaram u čauru ispletenu od krivice, neodgovornosti i neprihvatanja i sebe i drugih. Naučio me je kako da progovorim ujutro, a da to ne bude “ako ne zavežeš ovog trenutka, gađaću te šoljom kafe”. Naučio me je da se smijem i prihvatim sve stvari kakve jesu. Naučio me je kako da zamijenim sijalicu, osigurač, svjećice na kolima. Sve i da me do kraja života ne nauči ni jednu jedinu stvar, ja sam mu zahvalna – izvukao je ono dobro iz mene, ono za šta ni sama nisam znala da imam. Uz njega sam postala bolja.

Beba je okrenula moj svijet naglavačke…

I prije nego što se rodila, naučila me je da mogu da volim svoje tijelo čak i sa pet, deset, pa i dvadeset kilograma viška. Beba nije mijenjala samo mene već i moje okruženje. Prije nje, naša kuća bila je čista, a zidovi i namještaj svijetlih, pastelnih boja. Beba je u naš život donijela fleke od čokolade, tragove flomastera na zidu i miris usirenog mlijeka na neočekivanim mjestima. Prije Bebe sam se oblačila, stvarno oblačila, svaki dan. Tokom prvih nekoliko mjeseci našeg druženja otkrila sam da je u jednoj te istoj trenerci moguće provesti i tri dana zaredom, uključujući i spavanje u donjem dijelu. Takođe, saznala sam i da je to isto spavanje jedna sasvim precijenjena kategorija i da mogu funkcionisati i sa svega nekoliko sati sna dnevno. Naravno, izmorena, naučila sam da spavam na različitim mjestima i u svim mogućim pozama – i na WC šolji, u kuhinji, dok čekam da se mlijeko podgrije, u kadi, fotelji, na tepihu… Naučila sam da baš ne moram da se okupam svake večeri i da u vanrednim situacijama vlažne maramice završavaju posao podjednako dobro kao i topla kupka. Naučila sam da zaboravim na toplu kupku. I na šminku. I na cipele s visokom potpeticom. Postala sam ekspert u pronalaženju ostataka hrane na najrazličitijim mjestima – iza i ispod trosjeda, među naslonima (koji su u međuvremenu postali sve samo ne pastelni). Naučila sam da pijem hladnu kafu, da svaki put kada zaustim nešto da kažem, budem prekinuta u prosjeku devetnaest puta. Naučila sam da odgovaram na pitanja sa “mhhh” ili “stvarno?”, a u slučaju krajnje nužde sa “pitaj tatu”. Da se pravim da pažljivo slušam čak i onda kada mi duša spava a impulsi odbijaju da prenesu jasnu poruku od slušnog aparata do mozga. Naučila sam da sve troje možemo da peremo zube istovremeno, a da pritom ne dođe do sukoba međunarodnih razmjera. Da su djeca divna stvorenja, koja s prvim mrakom postaju nemoguća. Naučila sam da je svaki pokušaj da je strpam u krevet na vrijeme pomalo nalik talačkoj krizi. Ponekad su pregovori znali da potraju i satima. “Spavaj dušo…” “Ali, mama, piški mi se, gladna sam, žedna sam, bojim se, mislim da nekog ima ispod kreveta…” “Nikog nema ispod kreveta.” “Mama, da li slonovi čačkaju nos?” “Ne znam, dušo, spavaj, molim te…” “Ali, mama, ne spava mi se, spavala sam juče. Hajde da pričamo, mama. Neko je stvarno u ormaru, mama…”

…i naučila me šta je zapravo ljubav

Moje me je dijete naučilo i da vadim stvari s najrazličitijih mjesta. Zrna graha iz nosa, grašak iz uha, ostatke lizalice iz kose, žvake zalutale u tepih… Da obraćam pažnju na rok trajanja svega što kupujem u prodavnici… Da manje solim hranu i ne pretjerujem s alevom paprikom. Da biram omekšivače bez alergena. Da čuvam mliječne zubiće u posebnoj kutijici na posebnom mjestu. Da radim pet stvari istovremeno. Da ne osuđujem majke koje svoju djecu potkupljuju slatkišima. Da ne prozivam majke koje kupuju gotove kašice, kao ni one koje ih same pripremaju. Da se ne takmičim s ostalim majkama. Da ne zavidim. Da priznam da nešto ne znam. Da prihvatim savjet, pomoć, podršku. Da pristanem na sporazum o međusobnom nenapadanju, čak i sa sopstvenom svekrvom – ukoliko će to značiti nekoliko sati sna više ili odlazak na produženi espreso u kafiću preko puta. Moja me je Beba naučila da ne nosim crnu odjeću. Na crnoj odjeći veoma se lako zapazi svaki ubalavljeni smoki ili ostatak keksa. Naučila me je da pažljivo biram biljke koje unosim u kuću. Filodendron je zapravo otrovan. Ako ga gricneš, naravno. Naučila me je da pojedem sve ono što ostane iza nje. Naučila me je da je čak i hrana koja padne na pod jestiva ukoliko se držiš “pravila pet sekundi”. Da u ponedjeljak napravim spisak stvari koje moram da uradim tokom sedmice. Da u petak shvatim da nisam uradila nijednu od njih. Da slušam jednu te istu priču šezdeset osam puta. Da se oduševljavam crtežima. Aplaudiram prvim naučenim recitacijama. Naučila me je da brinem o nekome na način na koji nikada nisam. Takođe, koliko bola čovjek može da podnese zarad drugog bića, a da toga nije ni svjestan. Pokazala mi je koliko umijem da volim i koliko ljubavi mogu da primim zauzvrat. Uz nju sam postala još bolja. Najbolja verzija sebe – ikada.

Sad mi je dobar i tamni dio krema

U teškim trenucima, naše dijete bilo nam je najbolji antidepresiv. Neko ko momentalno vraća osmijeh na lice i vjeru u život. Ali čak i antidepresivi imaju svoja neželjena dejstva, te smo tako i mi, s vremena na vrijeme, osjećali žeđ, glad, probleme s bešikom, seksualne funkcije su nam bivale svedene na minimum, a vid mjestimično zamagljen. Tu i tamo, osjećali bismo vrtoglavicu i dremljivost tokom dana, ubrzan puls, glavobolje, nervozu i napetost, naročito u trenucima kad bi je nešto zaboljelo ili temperature premašila brojku od trideset osam. Uprkos nuspojavama, na svaki njen korak, novu naučenu riječ, svaku peticu koju bi donijela iz škole – hormoni sreće bi nam naprosto podivljali i znali smo da nas hemija radi samo tako, da smo na to malo pjegavo stvorenje navučeni zauvijek. “Mama, gladna sam”, kaže mi dok pokušavam da je namamim u krevet. Stara fora, ali prolazi i nakon dvanaest godina. “Pa šta bi ti sad jela?”, pitam je. “Namaži mi eurokrem, molim te…” Ustajem i odlazim u kuhinju. “Ali samo onaj lješnjikasti, mama…”, napominje mi. Nisam ni sumnjala, pomislim. Uopšte nisam sumnjala.