Ko je prava supermama

“Rekla mi je da sam ja kriva za sve”, šmrckala je Amra. “Da sam kriva za dvojku iz engleskog i za to što ju je Damir ispalio u nedjelju, za sve me okrivila, čak i za to što ima tanku kosu i krive zube, na mene. A posljednje pare smo dali na privatne časove, na fiksnu protezu, i ona sad tako… Moje rođeno dijete! Nekad osjećam strašnu grižu savjesti. Noću se probudim pa mislim – nisam ispala dobra majka. A tako sam se trudila, Dudili…” 

 

Nikad ne ispadne kao što se nadaš. Život uvijek nađe načina da nas demantuje, pomislim dok perem prozore. A napolju sunčano. Mame s djecom razmilile se po parkiću. Prvi vjesnici proljeća, pomislim i poželim da sam s Bebom napolju. Ali čeka me gomila veša i oni papiri s posla i sve… Ma nema veze, mislim se, prozori mogu da čekaju. Obučem joj jaknicu i pravac park. Mi tamo – kad međutim…! Ni mame nisu što su nekad bile. Ne tako davno, u ”moje vrijeme”, dok sam posljednje dane porodiljskog odsustva krckala u ovom istom parku, mame su bile zanimljivije, pristupačnije, ako ništa a ono barem normalnije. Sjećam se da mi je vrijeme u parkiću bilo omiljeni ritual, sjedile smo na klupici, ogovarale muževe, svekrve, još kad smo krenule da iznosimo kafu u termosu – milina jedna. Ako i dođe neka nova mama, začas se upoznamo, sutradan smo već kao da se znamo sto godina, niko se ne izdvaja… A ove današnje majke, pa to je da ne povjeruješ…

 

Slušanje Mocarta u stomaku 

Dočekala me grupa mama. “Zdravo”, rekla sam. Mislim, red je da se javim, nisam mutava. Vidim, prave neke face, prevrću očima i zbijaju redove na klupici. Ok, sjednem na onu pored, da ne smetam. Znam kada nisam dobrodošla. I tako, sjedim ja, sjede one dovoljno blizu da čujem šta pričaju. Slušam i ne vjerujem. ”Sinoć sam pobacala sve Mašine igračke. Nemaju nikakvog smisla, to su obične plišane mede. Krajnje je vrijeme da dobije neke edukativne. Dijete treba da se obrazuje od malih nogu.” Pobogu, pomislim. Djetetu od tri godine pobacati sve igračke jer nisu ”edukativne”?! Pa najbolje je upiši odma’ na prirodnomatematički, da ne gubite vrijeme, ni ti, ni ona. Ja nikada nisam bacala Bebine igračke, grehota mi nekako da ih frljnem u kontejner. Ako ih preraste i prestane da se igra, ok, napravim čistku, pa one čitave poklonim nekom, odnesem u dom, dam drugoj djeci. ”Ja sam Irfanu puštala Mocarta još dok je bio u stomaku”, reče druga, “kažu da to kod djece razvija inteligenciju.” Stvarno, zapitam se, ako je tako, onda je trebalo češće da ga slušaš.

 

“Kakve su to majke!”, rekla sam Amri. “Sjedila sam nepun sat u parkiću i mislila sam da ću dobiti fras od njihovih budalaština. Znaš li kako izgleda kada četiri savršene, bogomdane majke krenu da se nadvikuju koja je bolja, čije je dijete pametnije, bistrije, sposobnije. I sve su hipersuper sposobne. Niko ih ništa nije učio, takve su se rodile. I ne samo što su najbolje mame, nego su i odlične supruge, domaćice, sve na taj fazon. Sjećaš se kako je sve bilo lakše u naše vrijeme? Nisi morao da se foliraš kako ti to s bebama ide od ruke…” “Stvarno”, uzdahnu Amra. “Sjećaš se kad sam s Mrvicom došla iz bolnice, a nema nikoga kod kuće, ti i ja same, razmotale je pa blenemo, ne znamo na koju bi stranu… Pa kad je trebalo da je kupamo, izvlačimo slamku koja će. Strah me bilo i da pogledam u tu malu mrvu, zamotuljak. Ove danas, novokomponovane, znaju sve. I sve rade najbolje. Jesu li to savršene mame? Jesu li to one mame kakve smo mi željele da budemo, prije nego što smo izrodile djecu, prije nego što nas je život uzeo u mašinu? Biće da jesu. Majke koje imaju beskonačno mnogo strpljenja za svoju djecu, majke koje rade domaći umjesto njih, spremaju im sendviče za školu, majke koje doje djecu

do male mature i koje nikada sasvim ne prihvate da su im mladunci poodrasli. Da, to su te. I ne znam zašto, ali nekako mi se ne dopadaju.”

 

Jesam li ja loša majka, pomislila sam kada sam to veče zatvorila vrata Bebine sobe. Moje dijete se ne da natjerati u krevet prije deset. Njihova su u horizontali u osam. Nisam puštala klasiku u trudnoći. Dojila sam svega dva mjeseca i, smijem li da priznam, osjetila veliko olakšanje kada je mlijeko presušilo. Loša sam majka jer me nije strah da priznam? Nisam otkuhavala cucle pet puta dnevno i dešavalo mi se da poližem kašiku kojom hranim bebu. Nisam odvajala naše i bebeće stvari, sve su se prale zajedno, i to na četrdeset. Davala sam joj kupovne kašice, iako sam zbog toga bila prezrena od pola familije. Nikada nisam kupovala stvari poput ”termometra za mjerenje temperature vode u kojoj kupate bebu” ni ”magične ogrlice protiv grčeva”. Temperaturu vode smo mjerili tako što pokvasimo lakat, a grčeve liječili čajićima od komorača, plantexom i ako baš mora, nosanjem po cijelu noć, dok ti ruke sasvim ne utrnu. Bilo je dana kada smo preskakali kupanje, pa šta? I dana kada je više vremena provodila u hodalici i kolicima nego u mom naručju, pa? I onih dana kada joj je na ime slanog obroka serviran pire iz kesice i viršla umiksana u blenderu. I dana kada nisam znala da li je, koliko i kako kakila i nisam žurila da te informacije podijelim s ostatkom porodice. I guza nam se par puta ojela, jer smo zaboravili da je namažemo bademovom kremom. I sjećam se da je tepih bio potpuno izlizan na mjestu gdje sam prolazila kolicima, jer je samo tako voljela da spava, iako se spavanje u kolicima nije preporučivalo od strane pedijatara zbog lošeg položaja koji kičma zauzima. I da, davala sam joj kravlje mlijeko prije navršene prve godine. Razne priručnike ”kako da vaspitate-odgojite-napravite debile od svoje djece” koristila sam jedino kad nisam imala čime drugim da pritisnem rozen tortu. Jesam li zbog toga kriva? Volim svoje dijete, možda i više od onih savršenih sa klupe. Ali kad čujem njih kako se razmeću i ja osjećam kako me grize savjest.

 

Je li moguće da su toliko dobre, pitala sam se. Da sve stignu, da su non-stop dotjerane, da su im djeca čista, krevet zategnut, a stvari u ormaru složene po boji? Da li im to što su im kuće sterilne poput apoteka i muževi ispeglani daje za pravo da okolo dijele savjete? I otkud one sve to tako dobro znaju? Znaju najbolje pedijatre u gradu i šta je za grčeve, od čega zubići lakše izrastaju, i kako poboljšati imunološki sistem bebe? Vaspitače, pedagoge, profesorice klavira, baleta i drugih okretnih igara bebe upoznaju prije prvog rođendana. Imaju strogi nadzor nad jelovnikom svog djeteta. Brza hrana, pica, gazirana pića ne dolaze u obzir čak ni za rođendane. Slatkiše ne kupuju. Čak su i prijatelje naučili da djeci ne donose čokolade kada im dolaze u goste. Njihova djeca i ne traže slatkiše, jer znaju da ih neće dobiti i da su loši za zubiće. Njihova djeca idu na tutu i prije navršene godine dana. Njihova djeca se ne prljaju i u stanju su da se cijeli dan igraju ne pomjerivši se s mjesta, sa jednom, eventualno dvije igračke, i to one edukativne, naravno. One nikada, nikada nisu zaspale od umora na tepihu i uživaju u skupljanju igračaka uveče i sparivanju čarapica veličine palca. One uvijek imaju vremena za svoju djecu, pitanja poput ”gdje zeko pije vodice?” smatraju krajnje inteligentnim i na dječije ZAŠTO nikada ne odgovaraju sa ZATO. 

 

S druge strane, mi koje ne trčimo za djecom s vlažnim maramicama u rukama i ne peremo pločice pet puta dnevno, mi koje smo djecu puštale da pužu po tepihu i davali im da oližu lopatice od miksera kad pravimo kolače, na kraju ćemo biti osuđivane kako ne valjamo i kako ovo i kako ono. Kao što ja i dan-danas optužujem moju majku zato što me je jurila s varjačom oko stola, a ona svoju što ju je tukla praherom (druga su to vremena bila), tako će i Beba jednog dana naći razloga da me optuži za ovo ili ono. Jer roditelji su uvijek krivi za sve. Majke pogotovo. “Sram te bilo, mama”, reći će mi kroz koju godinu. “Sjećaš se kad sam ti pala s kreveta? Znam da nije bilo namjerno, ali pad s te visine za tako malo dijete…, moglo je biti fatalno. A šta je s onim kad si me ostavljala samu, da skokneš do radnje? Da ne pominjem ono kad si mi umjesto slanog rastvora sasula pola bočice kapi za uši u nos? I onda kad ste me izgubili na plaži..? Znam, ni to nije bilo namjerno, ali mogla sam da postanem žrtva trgovine ljudima. I to nije sve. Dozvolili ste da me čuva žena koju ste našli preko oglasa i kojoj niste znali ni prezime. Krajnje neodgovorno, znaš? I kasnije, svaki put kad smo kasnili u vrtić, vadili ste se na mog zubara. I kad niste išli na posao, govorili ste kako ja imam temperaturu.” “Ali…” “Ništa ali… Ne prekidaj me kad pričam, majko.” Ophrvana strahovima, sumnjama i nedoumicama, budim se usred noći. Beba stoji pored našeg kreveta, poput mjesečara. “Mogu li kod tebe u krevet, mama?” “Možeš, upadaj”, kažem i zavrnem jorgan. “Ti si naj, naj, naaaajbolja mama na cijelom svijetu”, kaže mi. “Stvarno?”, iznenadim se. Obično nema običaj da javno iznosi priznanja. “Zašto sam ja najbolja mama na svijetu?”, pitam. Želim da znam. “Eto ZATO”, kaže Beba. “Ali zaaaštoooo…?” “ZA-TO”, ponovi beba. “A sad me pusti da spavam. Sutra se ide u vrtić.”

 

Ilustracija: Dreamstime