Kultura u mekom povezu

Foto: Mladen Sekulić

Nedjelja ujutro. Nešto malo prije osam sati. Dum-dum-du-du-dum. Neko lupa. Ne vjerujem šta se događa. Pokušavam nastaviti spavati. Ne ide mi baš. Šta je to, upitam Vladu. Ne znam. Neko gore nešto zakucava. Pssssst…! Ček’ da čujem. Neeee, dušice, nije ovo obično zakucavanje. Ovo neko lupa šnicle. Znam taj zvuk. Šnicle na dasku, dasku na krpu, krpu na pločice pa udri. Kakve šnicle, pita moj muž. Pa, biće da su juneće, od buta, one su najžilavije. Pa zar i nedjeljom ujutro…? O, da. Posebno nedjeljom ujutro.

Kad sam bila malena, teta Iva, mamina prijateljica, kupila mi je bonton. Mami nije bilo drago, kaže – ima ko nju odgajati, ona se i bez toga zna ponašati. I ozbiljna je to knjiga za dijete, možeš li to zamijeniti za neke bajke, basne…? Teta Iva nije htjela ni čuti. Zatrebaće joj, rekla je. A i ja sam zagrlila knjigu, pa ne dam. Sjećam se kao da je bilo juče. Tvrdi uvez, latinica, Sarajevska Svjetlost.

I tako, krenem ja čitati. Na samom početku – četiri čarobne riječi. Oprostite, hvala, molim i izvinite. I ispod svake – tumačenje – oprostite je, kažu, uvodna riječ ako se obraćate nekoj nepoznatoj osobi ili ako nekoga slučajno fizički ili verbalno povrijedite.

Oprostite, kako to dobro zvuči, pomislila sam. Nekako važno, ozbiljno, damski. Nije to obično “oprosti”, to je “oprostite”. Sljedećih sedmica bila sam apsolutno fascinirana tim “oprostite”. Na ulici sam se namjerno sudarala s ljudima samo da bih mogla praktikovati to “oprostite”. Oprostite, mogu li vas pitati…? Oprostite, gdje stoji autobus broj…? Oprostite, koliko je sati…?

Hvala. Druga po redu čarobna riječ. Odgovor ako vam neko nešto pokloni, posudi, da vam neku informaciju ili učini neku uslugu. Hvala sam preskočila, iz jednostavnog razloga jer sam o hvala – sve znala. Isto je vrijedilo i za izvolite, koje se koristilo ako nekome nešto dajete ili se nekome odazivate. Molim je vrijedilo za ispravan odgovor u svim prilikama. S molim se nije moglo pogriješiti.

I eto, sve je to tamo lijepo pisalo. No slabo je to danas primjenjivo. Čudno je vrijeme došlo. Kultura nam je u mekom povezu. Mekom da mekši ne može biti. Nikome se danas i ništa ne oprašta, izvinjavamo se tek u krajnjoj nuždi, zahvaljujemo i molimo ako dođe do grla.

Živimo u svijetu koji se ne zna ponašati. U svijetu koji ne ustaje starijima, koji pljuje po ulici, u kojem ti komšija otresa tepih na glavu i trenira bacanje smeća s dvanaestog sprata kao da će na Olimpijske igre s tom vrećom.

A u naše vrijeme, (a to nije bilo tako davno, zar ne) – teško je bilo biti neodgojen. Ko nije čitao bonton, imao je baku. Bake su bile žive enciklopedije lijepog ponašanja. Budi uvijek ljubazna s ljudima, govorila je meni moja. Slušaj pažljivo. Ne prekidaj starije dok govore. Ponašaj se pristojno i u gostima i kod kuće. Jedi umjereno, polako. Ne rugaj se nikome. I prilagodi odjeću prilici. Nisam baš bila sigurna da sam razumjela ovo posljednje. Ali se nikad, nikad više nisam rugala onom Igoru u prizemlju zato što muca.

Poslije sam dobila još jedan bonton. Povez ljepši od Svjetlosti, ali – slovensko izdanje. “Pogovori in govori v službi prijaznosti”, poglavlje treće. A zatim i “Halo, kdo tam?” Četvrto, ako se ne varam. Gnjavila sam komšinicu Majdu da mi prevodi. Kako kulturno pričati na telefon. Eto, nekoć se sve lijepo znalo. I razgovarati, i to da se muškarac prvi predstavlja ženi i da se mlađu ženu treba predstaviti starijoj, i da se bračni par uvijek predstavlja zajedno, da je nečija titula čisti višak pri upoznavanju, ali je zato osmijeh neophodan, kao i pogled u oči.

Baš me zanima ko bi danas napisao bonton…? Zapeli bi već kod toga je li ili nije pristojno držati tri mobitela na stolu za vrijeme večere, da ne spominjem to na koji se prvi treba javiti – službeni ili privatni, ili to zavisi od toga je li poziv uslijedio na ispitu, predavanju, sastanku, vjenčanju ili sahrani…?

Ne znam više šta je danas pristojno. Ali znam da šnicle nisu. Što ćeš s tim mesom u deset naveče, pita me Vlado. Sad ćeš vidjeti šta ću. Uzmem lijepo one šnicle pa sve jednu po jednu – na dasku, dasku na krpu, krpu na pločice pa udri. Ne prođe malo – zazvoni telefon. Da se javim, upita Vlado. Neka, dušo, dozvoli meni. Dižem slušalicu. Izvolite…? “Slušaj ti…” – biće da se opasno naoštrila. “…ako ovog trenutka ne ostaviš taj čekić…” Halo, kdo tam? Halo…? Jaz vas ne slišim… Vlado, ja nič ne razumim.