Boris Glamočanin: Treba nam estetska revolucija

Njegovi radovi postavljaju pitanja o identitetu kao umjetnika ili prosto čovjeka u BiH. To je polazna tačka stvaranja u čijem je centru čovjek i različiti aspekti života. Kroz svoju umjetnost, nekad jasno a ponekad prikriveno, Boris kritikuje i ukazuje na probleme koji nas okružuju

Neke od riječi kojima bi se mogli opisati radovi umjetnika Borisa Glamočanina, ili Glam Boxa, kako je takođe poznat u javnosti, bile bi “svestrani, savremeni, osviješteni”. Opisati nečije stvaralaštvo, pogotovo ako je ono kao u Borisovom slučaju vrlo bogato i raznovrsno, je prilično nezahvalan zadatak. Trebalo bi puno više pridjeva, prostora i vremena za to. Ipak, zavirili smo u Borisov svijet kako bismo vam predstavili umjetnika čije radove sa ponosom možemo pokazati svijetu.

 

Boris: Sve je to pitanje individualnosti i senzibiliteta koje čovjek ima, u mom slučaju i kao umjetnika, pa to onda izađe u tom umjetničkom izrazu. Iskreno, ne mislim da odskačem mnogo od ostalih umjetnika u BiH, ali imam svoj stil koji je sa godinama postao prepoznatljiv. Bavim se slikarstvom, instalacijama, društveno i socijalno angažovanim projektima, redizajniranjem, a evo sad ulazim i u dizajnerske vode, ne modne, već malih igračaka od vinila. To je nešto novo pa je i svojevrsni izazov. Najkraće rečeno, pratim savremene trendove i ne volim ograničenja u radu.

 

Boris: Recimo da bi se to moglo objasniti time što se od umjetnika iz BiH, pa tako i od mene, prećutno očekuje da se bave tematikom koja je ili ratna ili vrlo bliska tome ili problemima zemlje u tranziciji, a ja se ne bavim takvim temama. Moji radovi su različiti pa se dotičem i teških tema, ali uvijek nudim dozu optimizma. Čak i kada se bavim socijalnim temama pokušavam da prevagne pozitivnost.

Boris: Moji radovi postavljaju pitanja o identitetu mene kao umjetnika, kao čovjeka u BiH, kao “drugačijeg” u BiH. To je polazna tačka mog stvaranju, a centar svega je čovjek, a onda i sve sfere karakteristične za trenutnu društvenu, političku, socijalnu situaciju i čovjekovo prilagođavanje na iste. Naravno, ne uzimam samo sebe kao polaznu tačku već sve ljude, pogotovo one sa margine, koji su društveno neprihvaćeni i ugroženi. To su vrlo ozbiljne teme, iako možda na prvu u nekim mojim radovima ne djeluju tako. Ipak, neko naizgled neozbiljno biće, van realnih okvira, poput zeca koji je moj čest motiv i na neki način alter ego, može poslužiti kao ozbiljna kritika nepravde.

 

Boris: Nemam jasan odgovor na to pitanje, on se prosto pojavio u mom životu u obliku odbačene igračke i na neki način ponudio odgovore na neka pitanja. Možda je to i nekakvo moje “skrivanje” u takvom identitetu, a možda bi nam prosto svima bilo lakše da smo zečevi, a ne ljudi koji jedni druge ugrožavaju.

 

Boris: Kao i svi, osjetljiv sam na nepravdu, a većinu projekata koji progovaraju o njoj uradio sam sa Sandrom Dukić, bliskom prijateljicom i umjetnicom. Prednost naše saradnje je iskorištavanje različitosti kako bismo dobili bolji rad, recimo mog osjećaja za vizuelno i Sandrinog misaono-konceptualnog. Uradili smo više projekata, izložba “Ona i Ono” postavljala je pitanje identiteta, bavili smo se gender pitanjem i položajem umjetnika i čovjeka u BiH kroz video rad “Put za New York”, kao i ljudima sa margine u projektu “Ljubija ubija”. Marginalizovani ljudi nas posebno zanimaju, poistovjećujemo se sa njima i progovaramo o temi ljudskog dostojanstva, egzistencije i drugih aspekata života od kojih društvo okreće glavu.

 

Boris: Svaki moj rad je angažovan, čak i ako možda ne djeluje tako. Na primjer, motiv lutaka odsječenih glava simbolizuje odbacivanje jednog perioda života, one prošlosti koja bi nas kočila. Nisam od onih koji misle da se treba grčevito držati prošlosti i ići do te mjere da nam ona postane opsesija. Iz tog ugla mi je odbacivanje onoga što je bilo i što je prošlo način da se napreduje. Treba da učimo iz prošlosti, koristimo u sadašnjosti kako bismo imali svjetliju budućnost. Umorila me ratna tematika, nikako da se počnemo kolektivno baviti lijepim stvarima. Mislim da nam je potrebna estetska revolucija, ali isto tako i seksualna, muzička, gender. Ne vidim drugačije rješenje.

 

Boris: Potrebna nam je umreženost umjetnika, kustosa i muzeja jer su umjetnici i ono što oni rade izuzetan proizvod koji je moguće i izvoziti, pokazati svijetu. Ljuti me lijenost i nedostatak angažovanosti kako bi se stvari mrdnule sa mrtve tačke. Ako je moguće organizovati Noć muzeja, onda se može i tokom ostatka godine raditi na različitim projektima.

 

Boris: Sjajna je stvar kada uzmete nešto iz prošlosti i obnovite ga kroz novi izgled. Počelo je sa vojničkim opasačem koji sam redizajnirao da liči na D&G kaiš koji mi se jako dopao, a nije bilo načina da ga imam. Uzeo sam stari kaiš i napravio novi. Danas radim dosta toga i u tom kontekstu mogu reći da iskorištavam prošlost.

 

Boris: To mi je magistarska tema, a tek treba da krenem u realizaciju. Biće to igračka od vinila u obliku malog rudara sa onim svjetlom na šljemu, a to je neki moj način da probudim optimizam među ljudima. Priča će se baviti rudarskim naseljem i jednim rudarom, ne samo kao fizičkim radnikom već kao čovjekom koji nudi rješenja, koji je sposoban da napreduje. U svemu tome ima puno simbolike, dosta inspiracije došlo je iz Ljubije i rudnika koji se tamo nalazi, a vjerujem da bi ova igračka mogla postati i svojevrsni suvenir i nešto autentično što dolazi iz BiH.

 

Boris: Danas se umjetnik mora baviti softverima, videom, novim medijima kako bi bio primijećen. Umjetnik je sebi i menadžer i kustos i pisac projekta. Prije 20 godina to se nije moralo. Posljedica toga je i nepostojanje jasnog pravca kojim se umjetnici bave, pa tako ne mogu okarakterisati ni ono što ja radim. Generalno bi se moglo reći da se bavim savremenom umjetnošću, a hoće li se to u budućnosti nazvati nekim imenom ostaje da se vidi.

 

Boris: Osjetljiv sam samo ukoliko ljudi ostanu ravnodušni na ono što radim. Negativni komentari me ne obeshrabruju, a svaku kritiku, i dobru i lošu, prihvatam onakvu kakva jeste. Uostalom, već 10 godina se bavim profesionalno ovim poslom i izgradio sam se u kompletnu ličnost.

 

Tekst: Mihajlo Popović Foto: Aleksandar Arsenović