Molim te, hvala i laku noć…

Pet dana zaredom ujutro znala sam ga zateći kako spava u dnevnoj sobi. Lijepo legne uveče pored mene, pričeka da ja zaspim, i samo se iskrade i ode. Na računaru – nije. TV – ne gleda. Knjige ne čita, ne pustoši frižider, koliko znam ne mjesečari, već samo tako, uzme pokrivač ode i zaspi na kauču. Hrčem li ja, Vlado – pitala sam ga. Ne hrčeš. Pričam li u snu…? Ne… Pa što je onda, brineš me, znaš…? Strašno škrgućeš zubima dok spavaš, kaže. Ježim se, zato svake noći prijeđem u dnevnu. Škrgućem zubima? Ja…? Nemoguće. Ali dobro, ako je tako. Već sam se uplašila da me više ne voliš.

I stvarno, iste večeri, samo što sam zaspala, on me počne trkati. Eto, opet škrgućeš, sad sam te čuo…! Ne škrgućem… Ti ne čuješ, ne možeš ni čuti kad spavaš. A meni se svaka dlaka naježila…! Nemoj se ljutiti, odo’ ja na kauč.

I tako, on na kauč, ja kod zubara. Pa, škrgućete. I to dobro. Ako tako nastavite, ostaćete bez zuba. Plombe propadaju, caklina se brusi, za koju godinu morate sve to popraviti.

Ima li lijeka, upitala sam prestrašena. Ima. Silikonski štitnik, poput onih kakve nose bokseri za vrijeme meča, ili… Ili…? Da malo porazgovarate s nekim. Sigurno postoji razlog… Znate, nito ne škrguće tek tako – pokušao je biti uljudan.

To ti meni na finjaka kažeš da se trebam liječiti, je l’ da…? Da trebam lijepo leći na kauč i ispričati nekome što me muči…? E, pa ja eto baš škrgućem iz hobija. Nego, daj mi tu glodalicu pa da idem lagano kući.

Eto, sad si k’o Holyfield, rekao je Vlado kad me vidio kako namještam svoju novu spravicu. Pazi šta pričaš, da te Holyfield ne nokautira, odbrusila sam i ugasila svjetlo.

Dva puna sata prevrtala sam se po krevetu. Okreni-obrni, ne ide, ugušiću se, puna usta one gume, pih. Nema šanse da ja s ovim čudom zaspim, rekla sam konačno. Ja ću probati spavati, a ti me probudi ako opet budem… znaš već… Ujutro sam ga opet zatekla na kauču.

Škrgućem, tačno. I nije najgore što škrgućem u snu. Škrgućem i u budnom stanju. Valjda tako reagujem na razne stvari. Loše stvari iz okoline. Škrgućem na nekulturu, prostote, ružnu riječ. Na bahato ponašanje nedoraslih klinaca u prijevozu. Na vrijeđanje. Nepoštovanje. Psovke i ostale uličarske fore. Na telefonske pozive u pola noći. Na goste koji se uvale nedjeljom u dva. Na gradsku špicu u pet poslijepodne. Na šalteruše koje misle da mogu, pa me šeću kako im se hoće… Na konobara kojeg čekam po pola sata. Na poštara koji me dvije godine uzastopno proglašava nepoznatom i odjavljenom s rođene adrese samo zato što se ne voli penjati na treći sprat. Na vozače koji pretječu preko pune linije. Na taksiste koji me “oderu”. Na bezobrazno visoke cijene u dućanima. Na račune koje, bez više matematike, ne uspijevam protumačiti. I smeće u dizalu. Na pljuvanje po ulici. Na susjeda kojem se lijepo i ljudski javim, a on prođe pored mene bez pozdrava. Na glupave reklame koje predugo traju. Na politička i sva druga prepucavanja. Na realityje. Na osobe koje su uvijek u pravu i sve znaju najbolje. Na one pune sebe. Na samouvjerene i ispravne. One koji o sebi govore u trećem licu jednine. Na sebične. Na hejtere. I one koji u svakom trenutku imaju svoje mišljenje o svemu i svačemu na ovom svijetu, i nedajbože da pomisliš drugačije. Na nametljive. Elokventne. Ekstrovertne. Prepotentne. I one koji nikada ne kažu ni oprosti, ni hvala, ni molim. Na bogom dane. Spletkaroše. Proračunate. Folirante. Kopiruše i krvopije. Na one koji ne daju na sebe. Na preglasne. Prevažne. I sve jako fine.

Opet počinješ, gurka me Vlado i već se hvata pokrivača. Nisam ja, pravdam se. Nisam ja, kad ti kažem. Učinilo ti se, sigurno vrata škripe, parket škripi, krevet škripi, ja sam O. K. Lezi. Nemoj ići. Nikamo. Budi tu. Kauč može pričekati. Molim te. Hvala. I laku noć.