Nakon kiše

Foto: Mladen Sekulić

Sjedila sam kao skamenjena ispred TV-a. Beba se igrala na tepihu. Zvončica je u njenim rukama izvodila svoje najljepše čarolije. Vidi mama, rekla je. Vidi, kad Zvončica mahne čarobnim štapićem, ovako, poni će postati Jednorog. Jesi vidjela, mama…? Postao je Jednorog. Čekaj, srećo, mama nešto gleda… Slike su se smjenjivale. Jedan grad, drugi, treći nestajao je pred vodenom stihijom.

Jadni ljudi – rekla je Goga. Kako je to strašno, pomislila sam. Godinama stvaraš, vodiš domaćinstvo, pokušavaš osigurati pristojan život, krov nad glavom – i onda u dva dana – sve nestane.

Zašto ih ne evakuišu, upitala je Goga. Zašto? Zato što ne žele. Ne bih ni ja. Znam da to nije ispravna odluka i nema veze s mozgom – ali stvarno – ne bih ni ja. Ne bih mogla. I ja bih mislila – neće baš mene. Do samog kraja bih vjerovala da neće mene i neće nas. Da nije tako ozbiljno, niti tako strašno. I da će proći.

Ponesite najosnovnije – rekli su. A što je najosnovnije kad je sve osnovno…? Prva ja – volim svaku stvarčicu u ovoj kući. Ova kuća nije obična kuća. Ova kuća ima svoju priču. Vidiš onu lampu tamo…? Nju smo dobili od Žike i Nade. A znaš koliko su nam dragi…? Kad je Vlado bio u bolnici, kad smo ostali bez novaca – da nije bilo njih, ne znam kako bi… Onda znaš zašto mi je ta lampa tako draga.

I ovaj servis, od mame za godišnjicu. Dosadilo joj je gledati nas kako jedemo iz rasparenih tanjira – otišla je u onu prodavnicu u centru, ispisala deset čekova, sve da bi mi mogli ručati kao ljudi. Sjećaš se kad sam dva dana prije porođaja farbala spavaću sobu…? I kad smo lijepili one tapete s cvjetićima? Onaj stolčić smo dobili od bake. Star je sto godina, što je sve preživio – preživjeće i ovo. A ona slika tamo – ona mi je posebno draga. Knjige tek…? Kud bih ja bez svojih knjiga? Bez slika, uspomena…?

Jednom nam je procurila cijev od susjeda. Sedam dana smo proveli kod mojih i mislila sam da ću skrenuti. Oni jesu moji, ali to nije to. Jedva sam čekala da se vratim kući – svojoj kući. I bila mi je najljepša na svijetu, čak i sa svom onom štrokom po kupatilu koju su majstori ostavili za sobom. Ne može se ovo porediti s tim – ali znam kako je tim ljudima. Nije kuća samo kuća. Kuća je dom. Kuća je mjesto gdje se rodiš, gdje prohodaš, gdje znaš svaki ugao, ciglu. Kuća je tamo gdje si svoj na svom. Kuća je ono što ostane kad se zatvore vrata. Mjesto gdje možeš odahnuti. Komad zemlje na kojem se osjećaš dobro. Kako onda da odem…? Kako da kažem “to je samo kuća” – kad je to jedina kuća za koju znam?

Jadni ljudi, ponovila je Goga. Ne daj Bože nikome. Što, upitala je Beba. Ništa, mila, igraj se. Igraj se, pomislila sam. Igraj se, jer ima djece koja se danas ne igraju. I niti će se sutra igrati. Ima djece čije su igračke ostale u vodi. I novi bicikl. I plišani medvjedić. Imaš sreće što sjediš na podu i igraš se. Svi mi imamo sreće što smo tu gdje jesmo, i što ćemo pojesti tanjir tople supe, i popiti kafu iz svoje najdraže šolje, i leći u suh, topao krevet, i probuditi se sutra na istom mjestu. I zato treba biti zahvalan.

Jer isto tako su i oni – živjeli svoje jednostavne živote, ne sluteći što ih čeka. Za večeru su imali pohani hljeb, pogledali su vijesti, poljubili djecu, legli u krevet, klasika. Grčka, rekla je ona. Našla sam dobar aranžman, polupansion s prijevozom, deset dana dvjesto eura, šta misliš da uplatimo…? Može, rekao je on. Jesi li zapisao godišnji? Jesam. Od polovine jula. Ne misliš da je rano…? Kasno je, spavaj – rekao je i ugasio svijetlo. Baš pada, dodao je. Prestaće valjda – pomislila je. Nije stala. Niti sutra. Niti prekosutra.

Idemo, rekla sam. Gdje, mama – upitala je. Idemo upoznati neke nove prijatelje. Ponijećemo deke. I tople stvari. I onu odjeću koja ti je mala. I čizmice. A igračke – upitala je. I igračke. Puno igračaka. I Zvončicu…? O, da, posebno Zvončicu.