Petorica, kažeš?

Foto: Mladen Sekulić

Eto, rekla je moja baba. Samo što si došla i već ideš. Svaki put trčiš, kao od vatre. Idem, bako, ali doći ću opet, ne brini ništa, sad žurim, moram stići na masažu. Na šta, upita ona, i onako nagluha. Na masažu, bako, na ma-sa-žu. Aaaaa, masažu, potvrdi baba. A jel te boli što? Ništa, baba, idem tek tako.

Baba ostade u čudu. Mislim, na masažu – tek tako?! Dušo moja, kaže mi – mene su sedamdesetsedme masirali u medicini rada kad sam povrijedila pršljen, i poslije još nekoliko puta zbog slabe cirkulacije u vratu, ali to je bilo zbog povrede, ali nikad to nije bilo tek tako, kao što ti ideš. Pazi da ne navučeš nekakvu bolest tamo.

Ma daj, bolest. Moja baba je u tim godinama kada se svaki izlazak iz kuće tretira kao događaj visokog rizika i svako skretanje s uobičajene rute ’’kuća – pijaca – dom zdravlja’’, zapravo je mogućnost da se navuče neka bolest. Što bi tek rekla da zna da ću poslije masaže u saunu, pa u slanu sobu….?

U njeno vrijeme nije bilo rekreacije. Motiku u ruke, pa na njivu, rekla je jednom. Bolji aerobik nije mi trebao. A kad ti to dosadi, vile u ruke, pa okreći sjeno. U selu, uvijek je bilo nešto za raditi, i sramota je bilo odmarati, a posao čeka. Jeli smo malo, a zdravo, znalo se kad se sjeda za stol. Radili kad se moralo, niko nije pazio na liniju i nije nas bilo niti bolesnih niti debelih. Vi danas djeco moja, imate za pojesti i popiti sve lijepo i slatko, a zdravlja niotkuda. Hranite se tim grickalicama, pa onda kod liječnika za ovo, pa za ono, a kilograme nikako skinuti.

Kad se moja mama odlučila za rekreaciju, niko više nije morao kopati. Sjećam se, mama je imala neku crvenu šuškavu trenirku u kojoj je rastezala onaj stomak-eliminator. Koliko je spomenuta sprava imala učinka, zapravo nikada nismo saznali, jer je eliminator bačen u smeće onog trenutka kad se jedna opruga odvojila i udarila mamu po nosu. Tata je poslije išao pogledati u kontejner, jer kaže, šteta je onakve federe bacati, mogli bi nam zatrebati. Mama je, s druge strane, jedva dočekala dići ruke od rekreacije, jer to je, eto opasno, da ju je samo malo više udarilo, mogla je, sirota – ostati bez oka.

Kada je na mene došao red, mogla sam birati. Zumba, aerobik, teretana, pilates, razne joge, ali nekako, najteže mi se bilo natjerati krenuti na bilo šta. Samo da ne moram puno skakati i umarati se, a da ima učinka, i to ne tako da na prve rezultate čekam mjesecima, nego ako može poslije dva-tri treninga, pa da počnu svi padati u nesvijest gdje god da se pojavim.

Gdje ćeš opet, pita me baka. Idem na vježbe. Kakve sad vježbe…? U njenom poimanju, poštena žena ne ide na vježbe. Bicepsi se za čas ojačaju za šporetom, ribanje pločica sjajno je za zadnji dio, a trešenje tepiha dušu je dalo za kondiciju. Vražja obveza – te tvoje vježbe. Ali bako, nećeš vjerovati, ove su super, zovu ih “Pet tibetanaca”. Opuštaju mišiće, živce, mozak, poslije njih si kao nova. Pet, kažeš, ponavlja baka. Pet, baka. Pet, što…?

Ulazim u kuću. Vlado me presretne još prije kuhinje. Sumnjičavo pogleda. Kako se osjećaš, pita me. Divno, zašto…? Ove vežbe su sjajne, mogao bi i ti pokušati. Istina, malo su teške na početku, ali poslije si potpuno preporođen, drugi čovjek. Ne sumnjam, kaže. Nego, kakvi su? Kakvi su, ko…? Znaš ti tko. Petorica s kojima radiš vježbe.