Prodajem rebro, malo korišteno. U potpisu Adam

Foto: Mladen Sekulić

Ostavljam tvog tatu, rekla je moja mama. Razvodim se, Dudo, ne mogu ga više očima vidjeti.” “Pa je l’ te prevario”, upitala sam. “Nije, u skorije vrijeme. Bar ne koliko ja znam.” “A jesi li ti njega?” “Nisam.” “Pa što je, onda, zaboga?” “Ne znam,” rekla je i slegnula ramenima. “Ne znam. Dojadio mi je i on, i njegovo vječno prenemaganje, i svaka prava i umišljena bolest koju je preležao za ovih trideset i sedam godina, i nizak pritisak i povišeni holesterol, i boćanje subotom, i tombola nedjeljom, i njegov pasulj sa suhim rebricama, dosta mi je – ne mogu više.”

Ne mogu više…? Dosta mi je…? Je li to sve što na kraju ostaje…? Što se dogodilo s onim ‘u dobru i u zlu, dok nas smrt ne rastavi, u zdravlju i u…’ Mislim, ako su nam se rođene majke počele razvoditi pod stare dane, pa čemu se onda mi trebamo nadati? Nije fer, Adame, vraćam ti rebro, nismo se tako dogovorili…

“Svašta je preživio taj naš brak, i svega se nagledala ona naša stara kuća” – uzdahnula je mama. “Znaš da sam se htjela razvesti još kad si se ti rodila. To nam je bila prva kriza. Tačno je, kad dođe dijete, sve se okrene naopačke, žena zapostavi muža, sve se najednom vrti oko djeteta. Ali preživjeli smo nekako. Kasnije sam se htjela vratiti kod svojih kad je on ostao bez posla. Nije bilo lako. U to vrijeme se od muža i te kako očekivalo da uzdržava porodicu. Udaljili smo se. Otuđili. Prestali razgovarati. Kada je nakon dvije godine konačno našao posao, baka Nada je umrla, djed je ostao sam, razbolio se, trebalo ga je paziti, pomagati, plaćati liječenje, odlazak u banje. Nismo mogli smoći za lijekove”, rekla je. “Više nisam znala o kome više brinem, o tebi koja si bila mala, tri godine tek, ili o djedu koji je gazio sedamdesetu. Tvoj otac radi, nikad ga nema, stalno na nekom putu, terenu…”

“Sjećam se jednom, bolesna ti, bolestan djed. Temperatura. Ja trčim od jednog do drugog i samo mijenjam obloge. Taman tebe smirim, kad on zapomaže, zove. Na kraju sjednem na sred sobe i počnem plakati. Sjećaš se kad si mu bacila zube u kantu…? Ne sjećaš se, kako i bi – bila si mala. Cijelu smo kuću prevrnuli da ih nađemo, al’ zubiju nema i ćao. Pasirala sam jabuke i tebi i djedu. Ti si imala četiri zuba, dedo, bog da mu dušu prosti, samo jedan.

“I baš kad smo se naviknuli na taj život u zajednici – djed je umro. Nedostajao mi je, staro gunđalo. Nisam više imala s kim popričati u toj kući. Onda se tata naprasno razbolio. Odnosno, počeo je pobolijevati od svih mogućih bolesti, pomalo. Tek koliko da ne prestanem brinuti. Ništa mu nije bilo, kažem ti, samo je skretao pažnju na sebe, bojao se da ga ne zapostavim… Kao da je meni bilo sve super?! Kao da meni nije falila pažnja? Nježnost? Ljubav…? Kako to da mene nikada ništa nije zaboljelo svih ovih godina? Nije me imalo kad boljeti. Nisam imala vremena stati i biti bolesna… Trebalo je puno toga napraviti.

Selidba… Kad se samo sjetim… Ja, guska, natežem se s majstorima da nam iznesu onu regalčinu, a tvoj otac leži posred dnevne sobe i kuka kako mu nije dobro. Ne volim se ni sjetiti. Kad god mi je trebao, njemu nije bilo dobro. Zašto mene niko nikada nije pitao kako mi je…?
Kako mi je bilo onda kada se spetljao s onom Verom s posla…? Kako sam se osjećala kada je povjerenje koje smo godinama gradili – zbrisano za jedan jedini dan? Kako je bilo pomiriti se s njim i sa sudbinom i prijeći preko svega…? Kako mi je bilo poslije kad si se ti udala i otišla od kuće…? Kada smo opet ostali sami, on i ja…?”

“Mama”, prekinuh je… “Mama, kad već spominješ – trebala bih i ja krenuti. Vlado me čeka. A i tata će se uskoro vratiti. Ne nateži se više, skuhajte kagu, sjednite, pričajte. Niste djeca, mama, šta da ti kažem.” Odmahnula je glavom. “Šta je sad..?” “Kafa”, rekla je. “Ne dolazi u obzir. Više ni kafu ne možemo popiti k’o ljudi. Kaže ’nije dobra za pritisak’. Dolje, kod Steve, pije i rakiju, a sa mnom neće ni čašu vode.”

Ulazim u kuću sva smoždena i nikakva. Majka me u posljednje vrijeme baš iscrpljuje. Valjda je došlo vrijeme da mi vrati za sve one neprospavane noći… “Vidi,” kaže mi Vlado. “Šta..?” “Vidi kakva sam dobra rebrica našao na pijaci, taman sutra za skuhati jedan dobar pasulj.” “Pasulj…? Nema šanse. Apsolutno nema šanse.” “Zašto, ali vidi kakva su, šarena, nisu ni masna….?” “Ne može”, kažem. “Nije dobro za pritisak.”