Svjetlana Andrić: Nadam se da me najbolji projekti tek čekaju

Banjalučka glumica Svjetlana Andrić punih 18 godina članica je Dječijeg pozorišta RS, a izasebe ima oko 45 predstava kao i veliko radno iskustvo s različitim rediteljima i projektima. U razgovoru nam je otkrila u čemu pronalazi motiv za rad s najmlađima, a i kako izgleda njena svakodnevica kad nema teatra

Razgovarala: Ilma Jakubović Rafuni

Nedavno je održana premijera predstave Bio jednom jedan lav Duška Radovića. O kakvoj predstavi je riječ?

Prije svega, u pitanju je jedan važan jubilej, stotinu godina rođenja velikog Duška Radovića. Odlučili smo da uradimo predstavu koja će biti posvećena njemu, u znak zahvalnosti za sva djela koja nam je ostavio. Ovo nije moj prvi projekat, u dosadašnjoj karijeri radila sam njegova četiri teksta, Kapetan Džon Piplfoks, Život je opaka navika, Kako su postale ružne riječi i Bio jednom strašan lav. Ovog puta smo se odlučili za pjesmu koja najviše oslikava samog Duška Radovića i koja je uobličena u teatarsku formu. Riječ je o eksperimentalnoj
predstavi za djecu od tri godine pa nadalje. To je igrokaz u kojem nisu jasno definisane uloge, jer četiri glumca tokom predstave sve rade, od muzike, svjetla, do animacije likova, lava i kompletnog svijeta i prirode kojima je okružen.

Je li teško igrati za djecu? U čemu pronalazite naročit motiv za rad s najmlađima?

Za djecu je bilo teško igrati dok nisam stekla dovoljno iskustva da shvatim šta je potrebno
da pridobijem njihovu pažnju. To je prije svega, iskrenost na sceni, radost igre i spremnost da
kad god je moguće ostvarim interakciju s njima. Oni vas tako iskreno vole i slušaju da mimo pune sale i njihovih osmijeha ne morate tražiti naročit motiv za rad s njima. Djeca su veliki dobri ljudi samo je izazov da to ostanu i kad porastu.

Kako jedan mladi umjetnik, kao vi, danas posmatra pozorište, koliko ljudi posjećuje kulturne manifestacije i smatrate li da u trenutnom internet svijetu sve to gubi na značaju?

Hvala vam na komplimentu mladi umjetnik, jer ja se i poslije osamnaest godina na sceni i dalje osjećam mlado, možda zato što sam svoj dosadašnji radni vijek provela s djecom i radeći s njima. Što se tiče pozorišta, vjerujem da će ono uz sve krize i padove koje prolazi kao i sve
druge umjetnosti, uvijek preživjeti. Ono je hram igre, čarolije, iluzije i istine u koje svaki čovjek kad jednom kroči, uvijek mu se vraća. Zato je taj prvi dolazak važan. Ma koliko da je virtuelni svijet dominantan u današnjem svijetu, bez njega gotovo da i ne možemo da zamislimo naše funkcionisanje, postoji nesto što nas mnogo više spaja i čini bliskima, to su ljudi, to su glumci čija je osnovna misija učiniti ovaj svijet boljim mjestom za život. I mnogo toga još.

Vidite li u budućnosti svoju karijeru u pozorištu, ili postoji i ambicija za televizijom?

Baviti se glumom podrazumijeva rad u svim medijima, od pozorišta, televizije, radija pa do filma. Moja trenutna baza jesu pozorišne daske. Ali uvijek se rado odazovem pozivu i radu u ostalim medijima. I te kako bih voljela svoju karijeru graditi gdje god postoji dobar
projekat, a film mi je posebno drag medij.

Koji odigrani lik vam je posebno prirastao srcu?

Predstave prirasle srcu na koje sam ponosna su Životinjska farma, Plava ptica, Folklorna magija. Kad malo bolje razmislim, ima još mnogo dobrih projekata i uloga koje sam ostvarila, nekad je teško odabrati samo jednu, a nadam se da me najbolji projekti tek čekaju.

Šta vam prolazi kroz glavu prije izlaska na scenu?

Samo da počne predstava, onda je lako…

Postoji li nešto u vašem poslu što biste do kraja glumačke karijere željeli ostvariti?

Voljela bih u svojoj karijeri ostvariti bar jednu životnu ulogu.

Kako izgleda vaša svakodnevica u kojoj nema teatra?

Kao i sav normalan svijet, dan bez budilnika i obaveza počinje spontanim buđenjem, doručkom, kafom u tišini, organizivanjem aktivnosti za taj dan, obaveznim pićem i druženjem s prijateljima, odlazak na bazen, kuhanje, hobiji, izlasci i socijalni život koji uključuje kulturne događaje u gradu.

U kojim tipično ženskim stvarima uživate?

Volim što sam žena i uživam u svim aktivnostima, malo mi je teško razdvojiti tipično ženske stvari jer u dosta toga u čemu mi uživamo, uživaju i muškarci. Volim ići u kupovinu, ali sam od onih žena koje pametno i organizovano kupuju, ne srljam i nisam šopingholičarka, nije mi kupovina razbibriga i kompenzacija za nezadovoljstvo. Radije svoje probleme rješavam odlaskom na psihoterapiju. Mentalno zdravlje mi je jednako važno kao i fizičko. Svakako odlazak na masaže, kod kozmetičara i frizera, odlazak na bazen, u dobar restoran i u prirodu este nešto što me opušta i čini sretnom.