Jedva punoljetna postala sam otimačica tuđeg muža

 

 

Bilo mi je petnaest godina kada je moj otac odlučio da više ne živi s nama. Dobro se sjećam da je mami rekao da ne može da glumi sretno oženjenog čovjeka jer njegovo srce pripada drugoj ženi. Ne moram da spominjem kakav sam gnjev u tom trenutku osjetila prema njemu i toj nepoznatoj otimačici tuđih očeva. Zapamtila sam mamin, na tren zaleđeni, izraz lica i dostojanstveni stav kada mu je pokazala koji kofer može da uzme. 

Petominutno pakovanje propraćeno je isključivo zvucima otvaranja i zatvaranja ladica, a kada je konačno zatvorio kofer, uz jedva procijeđeni pozdrav kroz stisnute usne izašao je iz naše kuće i naših života. Očekivala sam da će bar mama nešto reći, ali umjesto bilo kakve reakcije, čvršće je pritegnula punđu i obratila mi se uz uobičajeni osmijeh:

– Nemoj, ljubavi, da zakasniš na trening. 

Nikada preda mnom nije pokazala nezadovoljstvo niti je makar jednom riječju bilo šta loše rekla o mom ocu, a svom mužu preljubniku. Mislila je da spavam dok sam je mjesecima u sitnim noćnim satima slušala kako plače. Zbog nje takve, ponosne i drage, i zbog onoga što joj je moj otac učinio, bilo je jasno da ću uvijek osuđivati ljude koji se prema porodici odnose kao moj otac. Pomisao na to da ću jednom i ja uništiti nečiji brak nikada mi nije proletjela kroz glavu, a upravo se to dogodilo.

 

Od trenutka kada nas je moj otac napustio, mama je na sebe preuzela ulogu oba roditelja. Živjele smo samo od njene plate, a kako nije željela da oskudijevam u bilo čemu niti da se osjećam manje dobro od svih mojih vršnjaka koji su odrastali u pravom porodičnom okruženju, prihvatila je da radi dodatni posao. 

Osim činjenice da smo sada imale manje vremena da budemo zajedno, ništa mi zapravo nije nedostajalo. Trudila se da mi u svemu udovolji, a ja sam gledala da joj se odužim kako sam znala i umjela – najprije odličnim uspjehom u školi, a onda i umjerenošću u željama i prohtjevima. Do četvrte godine gimnazije morala je bukvalno da me nagovara da obnavljam garderobu i da mi objašnjava da nije trenerka jedina odjeća koju neko mojih godina treba da nosi. Njoj za ljubav, počela sam „pristojnije“ da se odijevam, a ponekad, sebi za ljubav, i da se šminkam. 

Malo-pomalo, od djeteta sportiste pretvarala sam se u ljupku, zgodnu djevojku za čije su zategnuto tijelo, osim genetike, zaslužni mukotrpni treninzi gimnastike. Da sam postala atraktivna postalo mi je jasno jer su muškarci iznenada počeli da se interesuju za mene. Najednom su me zasuli pozivima da odemo u bioskop, na piće, u klubove i, ma koliko da mi je sve to bilo čudno, na izvjestan način me je zabavljalo. Poslije nekoliko izlazaka, koji su bili dovoljni da utvrdim da mi ti momci nisu dorasli, odlučila sam da malo „prikočim“ i da ne gubim vrijeme s budalama. 

Mnoge sam glatko odbila dobro smišljenim izgovorima, a mnogima sam uzvraćala obećanjima koje zapravo nikada nisam namjeravala da ispunim. A onda se pojavio neko ko je, za razliku od svih ostalih, djelovao vrlo odraslo i ko je bio spreman da odgovori na sve hirove koje sam odjednom počela da ispoljavam. Kasnije, mnogo kasnije, shvatila sam da su ti hirovi bili rezultat djelovanja moje podsvijesti koja je na neki uvrnuti način pokušavala da kazni tog čovjeka za grijehe moga oca.

 

Bila sam u kafiću s drugaricama kada nam je konobar donio bocu šampanjca od „čovjeka iz ćoška“, kako nam je objasnio. 

Podigle smo čaše i istovremenim klimanjem glave pozdravile „darodavca“. Želim da naglasim, da ne bude zabune: nije me osvojio skupi šampanjac jer to piće inače ne volim. Osvojio me je način na koji mi je, prije nego što smo izašle, prišao i rekao da ne želi da se izvinjava što je cijele večeri „odmarao oči na meni“. 

Već poslije te rečenice i očiju od kojih bi svakoj normalnoj djevojci zastao dah, ništa više nisam čula. Detalja u vezi s razmjenom telefonskih brojeva ni uz najbolju volju ne mogu da se sjetim. A zašto bih se trudila kada mi je „šetnja po oblacima“ baš prijala?

Jutro poslije tog prvog susreta pozvao me je da me pozdravi.

– Shvatam da si pospana – rekao je – ali nisam mogao da odolim, morao sam da te čujem.

– U redu je – uzvratila sam ošamućena buđenjem uz takvu izjavu.

– Pitam se – nastavio je – da li u tom stanju možeš da zapamtiš gdje ćemo se naći ili da te ipak nazovem kasnije?

– Ako nije problem – izgovorih bojažljivo ne znajući da li da mu persiram – odgovaralo bi mi malo kasnije. Sada nisam sasvim svoja.

– Nema problema, anđele – rekao je – čućemo se kasnije.

Do sljedećeg poziva koji je uslijedio sat kasnije, u glavi mi je odzvanjao njegov glas i riječ „anđele“. Kada ju je ponovio prilikom narednog javljanja, gotovo sam poludjela od sreće, ali sam se ipak potrudila da ne zvučim kao pomahnitala tinejdžerka. Dogovorili smo susret za šest popodne u nekom kafiću na Skenderiji. 

Ne znam šta me je nakon razgovora s njim spopalo, ali jasno se sjećam da sam se vrtila po stanu kao ptica u kavezu. Pozvala sam sve drugarice s kojima sam prethodne večeri bila u kafiću da bih im prenijela svaku riječ „čovjeka iz ćoška“. Sve osim Aide rekle su da to s njim „nisu čista posla“ i da je bolje da prekinem kontakt prije nego što se uvalim u nevolju. A očekivala sam pozitivne komentare…

– Aida, šta ti misliš? – naposlijetku sam i nju upitala.

– Mislim da treba da se opustiš i da uživaš u životu. Šta te, zapravo, muči?

– Muči me – bila sam iskrena – to što ga ne poznajem, što mi se čini da je dvadeset godina stariji od mene, što me istovremeno…

– Zaustavi se  – prekinula me je. – Prvo, tačno je da ga ne poznaješ, ali ga nećeš ni upoznati ako mu ne pružiš priliku. Drugo, zašto te opterećuje razlika u godinama kada si i sama rekla da na vršnjake više nećeš gubiti vrijeme?

– Jeste, rekla sam, ali sada nisam sigurna u to.

– Ma daj, opusti se – bodrila me je – odlazak na piće nikoga nije ubio pa neće ni tebe. Možda ćeš se prijatno iznenaditi.

 

Te večeri, kada su zvijezde s neba počele da mi se osmjehuju na potpuno drugačiji način, shvatila sam da nemam bolju drugaricu od Aide ali i da niko nema boljeg dečka od mene.

Čekao me je ispred kafića. Kad me je ugledao, pritrčao mi je, nježno me poljubio, a zatim, držeći me pod ruku, odveo u kafić u kojem je sjedilo njegovo društvo. Predstavio me je riječima:

– Ovo je anđeo o kome sam vam pričao.

Nekoliko zajedljivih komentara, a odnosili su se na njegovu prosijedu kosu i na moje gotovo dječije lice, uspio je da poništi nježnim pogledom i zagrljajem u kojem sam poželjela da ostanem zauvijek. Kada su nam glasovi njegovih prijatelja koji su sjedili za istim stolom postali daleki, ispili smo piće i krenuli u šetnju.

Ispričala sam mu o sebi sve čega sam mogla da se sjetim. Nije mi smetalo to što je moj monolog tokom šetnje bar dvadeset puta poljupcima prekidao. 

– Nadam se da te nisu povrijedili komentari mojih prijatelja, kao i da ti ne smeta razlika u godinama – rekao je najednom ozbiljno.

Željela sam da budem duhovita pa sam upitala:

– O kakvoj razlici pričaš?

– Govorim o 23 godine.

– Samo? – trudila sam se da obuzdam nalet krvi u obraze.

– Da, samo – klimnuo je glavom.

– Meni to nije problem – rekla sam obgrlivši ga oko vrata. Strasno sam ga poljubila tek da zna da ozbiljno mislim ono što govorim.

Do ponoći smo šetali po gradu, a onda je rekao da će pozvati taksi.

– Zašto? – zbunjeno sam upitala jer sam bila ubijeđena da je u mom društvu uživao isto koliko i ja u njegovom.

– Složićeš se da sam ja ipak malo stariji, pa tako i odgovorniji. Najviše bih volio da se ne razdvajam od tebe, ali ne bih želio da s budućom taštom, odnosno tvojom majkom od prvog dana budem na ratnoj nozi.

 

Zajedno smo sjeli u taksi, odvezli se do moje zgrade i nakon brojnih poljubaca zbog kojih se taksista više puta glasno nakašljao, rastali smo se. Zaspala sam tek pred zoru pa sutradan, logično, nisam otišla u školu. Kada sam mu ispričala o izostanku koji je bio posljedica nesanice, zauzeo je čvrst stav:

– To ne bi smjelo da ti se događa. U školu moraš da ideš bez obzira na to šta se dešava u tvom ljubavnom životu. Zamisli da ja nisam otišao na posao, a podijelio sam ljudima plate, i da sam im rekao da nisam mogao jer sam se kao nikada dosad zaljubio.

– Pa, jesi li?

– Šta? – pravio se lud.

– Jesi li se zaljubio?

– Više nego što možeš da zamisliš – nasmiješio se.

Te riječi su me mazile, ušuškavale i grijale. Osjećala sam se sretnom i zaštićenom kao nikada prije. Još kada sam istog dana od njega dobila narukvicu od bijelog zlata s malim ružičastim srcima, gotovo da sam porasla deset centimetara. Kao paun zamahivala sam rukom u želji da cijelom svijetu pokažem ljubav pretočenu u komad nakita koji je pripadao meni. Euforiju sam obuzdala tek pred odlazak kući jer nisam željela da zbunjujem mamu svježim informacijama i skupim poklonom koji sam dobila od dečka, odnosno čovjeka koga sam poznavala jedva 48 sati.

Već sutradan ujutro nazvao me je da me probudi za odlazak u školu. Rekao je da će me čekati poslije šestog časa ispred glavnog ulaza. To je, u prevodu, značilo da ne smijem da odsustvujem sa nastave. Takođe, to je značilo i da ćemo kasnije poslijepodne završiti u nečijem stanu, za koji sam već narednog puta bila sigurna da nije njegov iako se trudio da ostavi drugačiji utisak. To popodnevno „viđanje“ ubrzo nam je postalo rutinsko, a za večernje susrete dogovarali smo se u hodu. S poklonima koje sam svakodnevno dobijala poslije nekog vremena nisam znala šta ću, pa sam rekla mami da imam dečka koji me obožava.

– Čime se bavi taj dečko? – podigla je obrve.

– Ima svoju firmu – rekla sam.

– Da mu nije ime Donald Trump, možda?

– Daj, mama… – pokušala sam da izvrdam.

– Koliko mu je godina? – nastavila je da me rešeta pitanjima.

– Dovoljno – bila sam sasvim neodređena.

– To bi valjda trebalo da znači između trideset i pedeset – zaključila je. – Slušaj pažljivo šta ću ti reći: taj čovjek osjeća ili grižu savjesti prema tebi ili ima teži poremećaj u glavi. Ovo što si dobila od njega košta koliko pola našeg stana. Mene što se tiče, nedopustivo je to što si prihvatila poklone i lijepo te molim da mu ih vratiš.

– Ne pada mi na pamet! – uzviknula sam uvrijeđeno.

– Molim te… – mamin glas bio je sasvim tih i to me je razjarilo.

– Ljubomorna si na mene – izgovorila sam u naletu bijesa – i krivo ti je što sam sve ovo dobila za nekoliko mjeseci zabavljanja, a ti od tate za petnaest godina braka, osim mene i razvoda, ništa nisi dobila!

Ta draga i ponosna žena nije me zbog tih riječi čak ni udarila iako bi ja to, da sam bila na njenom mjestu, vrlo rado učinila. Samo je rekla:

– Kad god ti neko nešto pokloni, zapitaj se zašto to čini. I razmisli o tome da li bi ti bilo draže da si, umjesto poklona, provela sat vremena duže sa svojim dečkom. Ako poklon ne može da se mjeri s njegovim prisustvom, bolje je da ga vratiš, ali ukoliko vrijedi više, nemoj od tog čovjeka da praviš budalu. Dovoljno zarađujem da mogu da ti omogućim da kupiš sve što ti se sviđa.

U prvom momentu nisam razumjela njene riječi, ali kako je vrijeme odmicalo i kako je tas na vagi sve više pretezao u korist vremena provedenog s njim, počela sam da razmišljam i o drugim stvarima. Svake večeri u isto vrijeme pozivao mi je taksi. Bezmalo svakoga dana poslije škole odlazili smo u stan za koji nisam bila sigurna da je njegov. Kao šamar zalijepila me je pomisao na to da je možda oženjen… Nemoguće je da je on, tako savršen, u četrdesetoj godini slobodan i da je čekao baš mene da se pojavim.

 

Divno je bilo živjeti u neznanju. S mogućim opcijama koje su se najednom otvorile nisam znala šta da radim. Htjela sam da znam istinu, ali ne do te mjere da bi me povrijedila. Da se preciznije izrazim, htjela sam da mi kaže ono što sam mogla da podnesem.

– Šta nije u redu, anđele? – upitao me je čim sam izašla iz školskog dvorišta.

– Moram da popričam s tobom – rekla sam – ali ne u stanu nekog tvog pajtosa nego na neutralnom terenu.

Poljubio me je u čelo i nježno zagrlio. Nos sam zagnjurila u njegovu košulju ponavljajući tiho, kao pokvarena ploča:

– Samo nemoj da mi kažeš da si oženjen, samo nemoj da mi kažeš da si oženjen, samo nemoj…

– Neću biti još dugo – rekao je mazeći me po kosi. – Vjeruj mi, anđele, postupak je u toku… 

Osjećala sam se kao dijete kome je morski talas upravo uništio tek napravljenu kulu od pijeska. Nemoćna da bilo šta kažem, ali i da se otrgnem iz njegovog zagrljaja, stajala sam tako nadomak školskog dvorišta i plakala sve dok koljena nisu počela da mi podrhtavaju. Govorio je sve vrijeme, molio me da ga razumijem i da se ne nerviram. 

Ma koliko da sam željela da ga ostavim, nisam mogla. Bilo je jasno da će odluku o svemu ipak morati on da donese i da mi je servira kakva god bila. Čekala sam psihički se pripremajući za taj trenutak.

Do moje maturske večeri dnevne susrete sasvim smo prorijedili ali zato večernje nismo preskakali. Trudila sam se da ga ne zapitkujem ništa o razvodu nadajući se da će mi sam reći šta se dešava kada dođe vrijeme.

– Kada ideš na matursko? – upitao me je jedne večeri.

– Ne znam i ne zanima me, ionako neću da idem – rekla sam.

– Zašto, anđele?

– Zato što nisam raspoložena.

– Dozvoli da te oraspoložim – izgovorio je pruživši mi pritom veliku crvenu kutiju.

Ozbiljno sam htjela da mu vratim neotvorenu kutiju, ali nisam imala srca jer me je gledao kao da će se svakog časa rastopiti. Mogla sam da pretpostavim da mi je kupio najljepšu haljinu koju je našao u gradu. Nevjerovatna kombinacija crne muslin-svile i plavog tila ostavila me je bez daha.

Mami, naravno, nisam smjela da spomenem haljinu koju sam po povratku kući smotala ispod duksa i ćušnula u ormar prepun stvari. I logično je bilo da sutradan krenem s njom u grad da pronađemo i kupimo haljinu za matursko veče. S obzirom na to da sam već imala šta da obučem a nisam smjela da joj kažem, isprobavala sam svakakve gluposti samo da joj ugodim. Mislila sam da ću se nekako izvući s tužnim izrazom na licu i rečenicom da mi se ništa ne sviđa, međutim, u posljednjem butiku u koji smo ušle ta oprobana varijanta nije mi upalila. Mama je odlučila da mi kupi, vjerovali ili ne, istu haljinu kakva je ležela smotana na dnu mog ormara. Probala sam je mami za ljubav.

– Spakujte je, koliko god da košta.

– Nemoj, mama – promucala sam – preskupa je.

Ne obraćajući pažnju na mene, pogledala je prodavačicu čekajući njenu reakciju.

– U eurima je… sada ću vam reći… pet stotina, a u protivvrijednosti…

Gledala sam mamu kako joj se oči pune suzama i kako sve čvršće steže novčanik. Odlučila je da posljednju marku da za tu haljinu, a to nisam smjela da dozvolim. Poslije polusatnog ubjeđivanja objasnila sam joj da takvu haljinu već imam.

– A, ti si taj anđeo… – čuo se odjednom prijekorni prodavačicin glas. – Ti si ta s kojom se moj muž spetljao i kojoj u mom butiku kupuje garderobu! Treba da te je stid što se zabavljaš s oženjenim čovjekom koji otac može da ti bude!

Baš sam htjela da joj uzvratim oštrim riječima kada je moja mama ustala sa stolice, zaštitnički me uhvatila za ruku i rekla prodavačici:

– Gospođo, kakav god da je problem između vas i vašeg supruga, to s njim treba da riješite. Ovo je moje dijete i ne dozvoljavam da joj se tako obraćate. Nas ovdje sigurno više nećete vidjeti. Zbogom.

 

***

 

Matursko veče prošlo je bez mene. Pokušavala sam da se pomirim s majkom koja je nakon scene u butiku prestala da priča sa mnom. Mislim da mi nikada nije oprostila to što sam se pretvorila u nekoga koga sam najviše prezirala – otimačicu tuđih muževa. Da budem iskrena, nije ni meni bilo lako da progutam tu činjenicu, ali kako i danas, pet godina kasnije, živim sa „čovjekom iz ćoška“, moram da priznam da sam sretna i da se ni zbog čega ne kajem. Sve se desilo upravo onako kako je trebalo.