Pojam “traumatska veza” često se pogrešno tumači.
Mnogi ga povezuju s prijateljima koji se zbližavaju nakon raskida ili parom koji se poveže zbog sličnih iskustava, poput djece rastavljenih roditelja. Iako ovo može zvučati razumljivo, pravo značenje tog termina je drugačije. Terapeuti i stručnjaci za traumu objašnjavaju da traumatsko povezivanje nije ono što mislite.
Traumatska veza je emocionalna povezanost koja se razvija između osobe i zlostavljača. Za ovu vrstu veze nužna su dva ključna faktora: razlika u moći i neregularni ciklus ponašanja zlostavljača. To znači da ponekad zlostavljač može biti “brizan, divan i pažljiv”, dok u drugim trenucima postaje “nasilan i zastrašujuć”. Ovaj neregularni ciklus stvara zbunjenost kod žrtve, jer ne može predvidjeti kakvo će ponašanje zlostavljač imati u sljedećem trenutku.
Kako se formira traumatska veza?
Traumatske veze obično nastaju kroz ciklus koji počinje fazom “medenog mjeseca”, kada su stvari u početku dobre. Međutim, kako odnos napreduje, dolazi do faze napetosti, u kojoj zlostavljač može početi kritizirati žrtvu, izolirati je od prijatelja i obitelji ili joj usaditi sumnje u vlastitu stvarnost. Zlostavljanje, bilo emocionalno, fizičko ili seksualno, može postati prisutno, a onda se ciklus ponovo vraća u fazu “medenog mjeseca”, što stvara još veću zbunjenost i nesigurnost za žrtvu.
Za vrijeme ove pomirbene faze, zlostavljač može izreći izravno izvinjenje i pokazati empatiju ili, u suprotnom, okriviti žrtvu, govoreći nešto poput: “Da nisi rekao to, nikad ne bih ovako reagirao”. Ovaj ciklus se stalno ponavlja, a žrtva se drži za početne, dobre trenutke odnosa, što uzrokuje da veza postane još jača, unatoč traumatskom ponašanju.
Kako prepoznati traumatsku vezu?
Traumatske veze nisu uvijek očite. Jedan od najčešćih znakova je stalna anksioznost u vezi s odobravanjem zlostavljača ili njegovim emocionalnim stanjem. Na primjer, možete se osjećati kao da hodate po jajima, uvijek predosjećajući kako će zlostavljač reagirati, ovisno o njegovom trenutnom raspoloženju. Također, žrtva može postati preokupirana pokušajem da dobije odobrenje ili validaciju od zlostavljača, često zanemarujući vlastite potrebe i granice.
U romantici, ovo može značiti stalno stavljanje partnerovih potreba ispred vlastitih, vjerujući da će vas partner voljeti više ako se stalno žrtvujete za njega. U radnom okruženju, to može izgledati kao zanemarivanje vlastitih granica da biste zadovoljili šefa koji pokazuje nepredvidive reakcije. Ovaj stalni pritisak za potvrdom može imati negativan utjecaj na mentalno zdravlje i svakodnevno funkcioniranje žrtve, uzrokujući gubitak osjećaja vlastite vrijednosti.
Još jedan znak traumatske veze je emocionalna izolacija. U romantičnoj vezi, to može biti izravno govorenje od strane partnera da ne smijete biti u kontaktu s određenim ljudima, ili se može manifestirati kao povlačenje zbog srama od odnosa koji niste u stanju prepoznati kao zdrav. U radnom okruženju, to može biti usmjereno prema pretjeranom radu kako biste dobili pohvale ili odobravanje.
Kako se prekida traumatska veza?
Traumatske veze nisu uvijek trajne. Iako izlazak iz takvih odnosa može biti izazovan, nije nemoguće. Prvi korak je priznanje da postoji problematična dinamika moći i traženje pomoći. Terapeut ili stručnjak može vam pomoći da razumijete osnovne uzroke zlostavljajuće ili nezdrave dinamike odnosa i pružiti vam smjernice kako biste prekinuli ciklus.
Ako zlostavljač ne prepoznaje svoju ulogu u stvaranju traume, ili ako situacija nije sigurna, to je znak da morate zaštititi svoje mentalno zdravlje i osloboditi se veze. U takvim trenucima ključno je okrenuti se svom sigurnom sustavu podrške, bilo to prijatelji, obitelj, stručnjaci ili anonimne linije za pomoć.
Za porodične traumatske veze, poput onih između roditelja i djece, izlazak može biti osobito težak. Pritisak društva da obitelj ostane zajedno, uz mogućnost gubitka financijske ili emocionalne podrške, može učiniti tu odluku još složenijom. Ako je prisutno nasilje, napuštanje takve situacije može biti vrlo opasno, pa je važno poduzeti korake poput planiranja sigurnosti ili traženja pomoći u skloništima za žrtve nasilja.
Iako put do ozdravljenja može biti dug i težak, važno je biti strpljiv sa sobom. Prakticiranje samosuosjećanja i samopomoći, bilo kroz male korake poput opuštanja ili dublje introspekcije, ključno je za oporavak. Samo sa strpljenjem i razumijevanjem možete pronaći izlaz iz traumatske veze i početi graditi zdraviji život.
