Volio sam je cijeli život

 

Dugo, veoma dugo njena fotografija bila je moja jedina amajlija. Iz nje sam crpio snagu dok sam bio na vojnoj akademiji. Zbog nje sam bio najbolji, dobijao nagradna odsustva, vikende. Svaki slobodan trenutak provodio sam u našem rodnom mjestu trčeći njoj u susret. Ne jednom, desilo mi se da sam satima putovao samo da bih je nakratko vidio. Radio sam to zbog svega onog što smo zajedno htjeli da ostvarimo, zbog svih onih lijepih snova koji su se raspršili i nestali čim je zapuhao jači vjetar.

– Zašto stalno ideš na tu Taru, kao da tamo ima nešto bolje nego ovdje, u gradu? – zadirkivali su me drugovi.

– Tamo mi je kuća – odgovarao sam im.

– I mi imamo svoje kuće pa ne trčimo tamo svakog vikenda! – nastavljali su da me zadirkuju.

Smješkao sam se i ćutao. Smješkali su se i oni… sluteći. Čuvao sam je kao najveću tajnu i nikome ništa nisam želio da otkrijem. Međutim, sve tajne otkriju se jednog dana, pa je tako razotkrivena i naša. Po završetku školovanja, kada sam raspoređen na službu i kada je trebalo da se odselim iz rodnog mjesta, sve što sam imao da ponesem sa sobom stalo je na dno jednog starog, zelenog ranca. Ostatak sam ispunio snovima i željom da ćemo u novom gradu uspjeti da izgradimo sreću daleko od svih koji su htjeli da nam stanu na put. Do posljednje sekunde, do zvižduka otpravnika na željezničkoj stanici nadao sam se da ću je ugledati, da neću otputovati sam. Nadao sam se, u stvari, vjerovao sam da će skupiti snagu i pobjeći sa mnom. A onda, smjestivši se u kupe, počeo sam da ubjeđujem sebe, što mi je jedino preostalo, da ću zaboraviti boju njenih očiju kao što sam zaboravio boju prve krpene lopte koju sam dobio, kao i što sam, uostalom, mnogo toga u životu zaboravio. Dvadeset godina zaluđivao sam se mišlju da je prekomanda u Suboticu bila moje jedino rješenje, da će sve što osjećam proći, da će daljina uticati na to. Uspio sam da zavolim Suboticu, uspio sam i da se oženim, da stvorim miran život sa Otilijom. U mnogo čemu sam uspio, osim u jednom: nisam mogao da zaboravim moju ljubav sa Tare, moju predivnu Nadu i nadu koju je budila u meni. Nisam, niti ću ikada smoći dovoljno snage da zaboravim nju i ono što nas je dijelilo. Poglede njenih roditelja, koje sam vječito izbjegavao, a koji su mi govorili da nisam niko i ništa, da je ne zaslužujem i da nikada neće biti moja; osudu poznanika, savjete da je ostavim i ne uništavam naše živote jer mi svakako nismo jedno za drugo.

 

– Njena porodica drži čitavu varoš. Već su deset generacija tu, na istom ognjištu, dok mi… eh, ti ratovi! Mi smo za njih, sine, stabla bez korijena – govorila mi je baka. – Kada ti je i majka umrla, odlučila sam da se preselim. Došla sam s tobom, a bio si beba, ovamo, bez igdje ičega.

– Kakve to veze ima? – pitao sam je. Zaista mi je bilo teško da shvatim.

– Ima, dovoljno je to jako da ti je ne daju za ženu, a šta ćeš više od toga?! – odgovorila mi je ne objasnivši mi zapravo ništa. Svašta su mi govorili pokušavajući da nas razdvoje jer nikako nisu shvatali da je volim i da mi to daje pravo da se borim za nju.

A, meni, i pored toga što sam bio kilometrima daleko, bio je sasvim dovoljan tek slučajni pogled u daljinu, kroz otškrinuto prozorsko okno, rupicu u roletni iz koje viri zrak sunca, pa da se sjetim…

Moje ruke bile su pune njene svilene, crne kose, prvi put raspletene. Njeni pramenovi, kao najljepši slapovi klizili su mi niz prste opijajući me svojom mekoćom.

Krila je glavu i obraze koji su gorjeli na mojim grudima. Sklanjala je pogled, čedno kao djevojčica, zanosno, pomalo zavodnički, kao djevojka koja želi i zna da će uskoro postati žena. Stidljivo i nevješto privlačile su me njene ruke. Tako zagrljeni, ne gledajući jedno drugom u oči, spustili smo se na zemlju. Moje šake bile su njen jastuk, moja košulja čaršav, a tek pokošeno sijeno postelja.

Osjetio sam njeno krhko tijelo kako podrhtava pod mojim kao mladi list, njene neiskusne ruke kako šaraju po mojim golim leđima. Ljubio sam je dok je žmurila, predavala mi se i nestajala zajedno sa mnom u tek otkrivenim vihorima osjećanja.

Htio sam da joj kažem nešto lijepo. Htio sam da je obradujem, ohrabrim, nešto joj obećam… Ali riječi su mi nestale iz grla. Moje srce, koje je manijački tuklo u grudima, govorilo joj je mnogo više, samo što ona tada nije bila dovoljno vješta, nije umjela da pročita te signale. Da li bi umjela sada? Kroz tanke vlati trave vidio sam kako sunce počinje da zalazi, a potom, sretan što će skori mrak biti naš saveznik, jedini poznavalac naše tajne, poljubio sam njene rumene usne potpuno se predajući slasti prve ljubavi.

Radio sam to kao da sam znao da je to prvi i posljednji put, s njom, s djevojkom koja je obilježila moju mladost, ispunila dobar dio mog života. Ta slika i sada, u mojoj četrdeset trećoj godini, često izvire iz mojih sjećanja i bude toliko jasna, kao da je upravo doživljavam, kao da nije prošlo dvadeset godina.

 

Otilija, moja žena, rođena je Subotičanka koja obožava svoj grad. Dobro je znala da sam ja, kao i sva druga vojna lica, danas tu, a sutra ko zna gdje, ali je ipak pristala na život sa mnom. Tada mi se činilo da sam sretan što sam uspio da je osvojim, ali vrlo brzo shvatio sam da je to zapravo iz mene “govorila” moja želja da ponovo budem sretan. A to nikada nisam uspio ma koliko se trudio. Nismo imali djecu pa smo svu ljubav i energiju usmjerili na posao, dom u kojem živimo i jedno na drugo, misleći da će tako biti do kraja života. A onda, jednog običnog jutra kada sam mislio da već unaprijed znam kako će mi svaki naredni dan u sedmici proteći, pretpostavljeni starješina saopštio mi je da bih mogao da dobijem prekomandu na Taru, u svoje rodno mjesto, i da u tamošnjoj kasarni dočekam penziju. Teško mi je da opišem šta sam osjećao u trenucima dok mi je on izlagao tu mogućnost. Nekada davno, kada sam to priželjkivao, nisam mogao, slali su me kojekuda, pa ponovo u Suboticu, ali nikada ni blizu Tari. Sada, kada sam se odavno pomirio s mnogim činjenicama i čak uspio s njima da živim, mogao sam da se vratim tamo…

Moj i Otilijin razgovor o preseljenju započeo je mirnim tonom, a završio se svađom i vikom. Ona nije željela da čuje ništa u vezi sa preseljenjem, dok je mene ta ideja sve više obuzimala.

– Pokušaj da me shvatiš, tamo sam odrastao, nisam bio godinama i vuče me…

– Neću da idem u neko mjesto koje se ni na karti ne može pronaći, gdje vuk nosi poštu. Neću da ostavim Suboticu i sve ovo što smo u njoj stekli. Ti možeš da odeš ako si tako naumio, ali ja ne idem odavde – rekla je i izašla napolje. Prvi put otkad je poznajem, vikala je i bila neprijatna.

– Ja idem! – doviknuo sam za njom da bi me čula. To sam uradio više iz bijesa, da bih samo sekund kasnije shvatio da ću zaista otići bez obzira na to šta ona odluči. U momentu mi se učinilo kao da sam tom rečenicom zbacio s leđa teret koji sam dugo nosio.

 

Otišao sam, ostavio sam ženu i sve što je obilježilo naš brak, dvadeset godina našeg života. Nisam žalio, nisam osjećao tugu, raskinuo sam sa svojim dotadašnjim životom bez burnih emocija. Skrenuvši sa glavnog puta, ušao sam u carstvo hrastova i jela koje sam toliko volio. Duboko sam udahnuo vazduh čija mi je svježina zaparala nozdrve i pluća. U ušima mi je odzvanjala tišina. Da, te neprikosnovene tišine koja opija, još uvijek sam se dobro sjećao. Kako nisam imao nikoga kome bih mogao da odem, odmah sam se uputio u kasarnu. Tu, nadomak varoši, kako je taj gradić zvala moja baka, ništa nije bilo isto, onako kako sam upamtio. Sve se izgradilo, proširilo, pa sam jedva uspio da prepoznam neke ulice. Iznenada, ispred mene se ukazala portirnica, a iza nje objekti omanje kasarne. Požurio sam naprijed sretan što sam tu. Prijavio sam se i obavio sve što je bilo potrebno, po ustaljenom protokolu koji mi je bio dobro poznat. Moj kolega, mladi oficir koga su zadužili da sve pripremi za moj dolazak, bio je predusretljiviji nego što sam očekivao. Prijao mi je razgovor s njim.

– Vaša supruga mogla bi da vam se pridruži čim…

– Došao sam sam i ostaću sam – rekao sam prekinuvši ga u pola rečenice.

Primijetio sam iznenađenje na njegovom licu, ali nisam mario za to. 

– Gospodine pukovniče, onda bih vam predložio… – obratio mi se s poštovanjem na koje sam navikao, ali koje sada nisam želio.

– Mladen, molim vas… – zamolio sam ga.

– Mladene, hoćete li da odemo na kafu u našu kantinu dok momci ne srede preostale sitnice u vezi sa vašim smještajem? – predložio je.

– Sa zadovoljstvom – prihvatio sam.

U suštini, mrzio sam kantine i, kao po običaju, lošu kafu koja je mogla da se dobije u njima, ali ovdje, ovdje sam na sve gledao drugačije.

Vrata kantine bila su širom otvorena. Međutim, prvo što sam primijetio nisu bili stolovi, improvizovani šank, zidovi koje treba prekrečiti, već prsti, odnosno tanka ženska ruka koja je virila iz širokog rukava bijelog mantila.

 

Počivala je na stolu, nepomična i duga, lijepa i meni tako poznata. Kako sam podizao pogled na njeno lice, tako je nervoza u meni počela da raste. Zaista, najmanje sam se njoj nadao. Na nju sam najviše mislio, želio sam da je po dolasku potražim, ali nisam mogao da naslutim da će njeno lice biti prvo poznato koje ću sresti u svom rodnom mjestu.

– Doktorica Dimitrijević – rekao je oficir prateći moj pogled – radi u našoj ambulanti. Upoznaću vas – dodao je osmjehnuvši se.

Njegov osmijeh bio je presječen mojim, nekontrolisano hladnim, pogledom. Za tren sam izgubio zdrav razum. Njegove posljednje riječi potpuno su me izbacile iz takta. Htio sam da ga odgurnem od sebe i da mu kažem da on ne može mene da upoznaje s djevojkom čije crte lica nikada nisam zaboravio. Da meni ne treba posrednik da bih pružio ruku ženi o kojoj sam godinama sanjao. A onda su mi kroz glavu proletjele sve godine koje smo proveli razdvojeni, na suprotnim stranama svijeta, ne čuvši nijednu riječ jedno o drugom. Ma koliko mi je bilo teško, morao sam sebi da priznam da, i pored svega, na desetak koraka od mene sjedi žena čiji mi je život potpuno nepoznat, žena o kojoj ništa ne znam. Rastužilo me je saznanje da tom mladom čovjeku pored sebe ne mogu da kažem ništa o njoj: šta ona sada mrzi, šta je ljuti, šta voli… da li još uvijek voli?

Poražen, shvatio sam da nisam imao nijedan opravdani razlog da se ponašam tako nadmeno. Zvuk razbijene čaše zaustavio je moje misli koje su se kovitlale nevjerovatnom brzinom. Mahinalno sam se okrenuo i pogledao šta se dogodilo.

Vidio sam samo Nadine krupne, crne, u čudu raširene oči koje su me netremice posmatrale. U tom pogledu, ma koliko se trudio da ugledam nešto drugo, uspio sam da prepoznam samo osjećanje straha koji ju je očigledno obuzeo kada me je ugledala. Nije bilo ni kapi krvi u njenim obrazima. Ruka u kojoj je, do prije nekoliko trenutaka, držala čašu i dalje je stajala u vazduhu. Mislio sam da se nikada više neću pomjeriti, da nastalu tišinu niko neće prekinuti.

– Nisi baš morala – rekao sam pribravši se prvi. Na licu mi je titrao osmijeh. – Navikao sam ja i na mnogo skromnije dočeke – rukom sam pokazao parčiće izlomljenog stakla.

Prilazio sam joj ne prestajući da se nadam da će zainteresovani pogledi prisutnih pronaći nešto drugo u šta bi mogli da gledaju. Iskreno sam se nadao da će Nada napokon zatreptati onim dugim trepavicama, onako kako je samo ona umjela, da će njene usne ponovo postati rumene, da će mi se osmijehnuti. Pružila mi je ruku. Više je željela da to bude obični pozdrav nego što je zaista bio. Zatim me je predstavila kolegici s kojom je sjedila. U kratkom razgovoru saznao sam da je usamljena, da se dobro sjeća svega što je bilo i, što je najvažnije, osjetio sam da pritajena ljubav može svakog časa da izbije iz nje. 

 

Sve sam to shvatio i saznao iz njenih kratkih i šturih rečenica. Meni, u stvari, nisu bile potrebne njene riječi već samo pogled u kojem sam, kao nekada davno, čitao sve ono što sam želio da znam.

– Žao mi je, ali moramo da idemo. Zadržale smo se duže nego što smo planirale – rekla je pogledavši na sat. Mlađi oficir, koji je i dalje bio sa mnom, čim smo ostali sami, počeo je da mi priča o životu u kasarni i van nje. Nešto kasnije, jedan vojnik je došao da nas obavijesti da je sve spremno i da mogu da pogledam stan u kojem ću živjeti. On je pošao sa mnom, a ja, pretvarajući se da sve vidim prvi put, slušao sam njegov kratki opis mjesta i ulice u koju idemo. Od njega sam saznao da Nada ima već odraslog sina Dušana. Kada mi je rekao koliko taj momak ima godina, sa zebnjom u srcu počeo sam da se prebrojavam, da bih potom, utučen, shvatio da se ona odmah po mom odlasku udala. Oficir mi je rekao i to da se odavno razvela od tog čovjeka koji je napustio zemlju i koji trenutno živi u inostranstvu. Te riječi ulile su mi tako potrebnu nadu i popravile raspoloženje. Ona je bila slobodna, kao što sam i ja. Narednog dana, a mog prvog na novom poslu, otišao sam u ambulantu da potražim Nadu. Zatekao sam je samu, za ogromnim stolom koji ju je naprosto “progutao”. Prelistavala je neke kartone i tek kada sam ušao, podigla je glavu.

– Zašto si došao? – upitala me je bez pozdrava.

Znao sam da pred nju ne mogu stati i jednostavno joj reći: “Sve ovo vrijeme mislio sam na tebe”, ili možda: “Nimalo se nisi promijenila”. Znao sam i to da mi se neće baciti u naručje kada je ponovo ugledam, a opet, nadao sam se srdačnijem dočeku, nekom lijepom pitanju u kojem bih osjetio prizvuk prošlosti koja me je godinama proganjala.

– Prekomanda – rekao sam, a sebi sam djelovao kao da se pravdam.

Sve što sam osjećao i što se dešavalo između mene i nje počevši od tog pitanja, pa do skrivanja pogleda, grimasa na licu, sve to mi je bilo tako neobično i sasvim drugačije od svih mojih zamišljanih verzija našeg susreta, sanjanih u dalekoj Subotici. Ako se ponovo sretnemo mogao bih… mogla bi…?

Ne pitajući je mogu li, sjeo sam preko puta nje iščekujući reakciju. Bojažljivo i teško započeli smo razgovor. Moje riječi bile su probrane, smišljene, baš kao i njene.

– Zašto ne pokušaš da me posmatraš drugim očima? Recimo, kao dragog, starog poznanika koga dugo nisi vidjela? – usudio sam se da joj predložim.

Užasno me je nervirala ta nevidljiva granica koju je postavila između nas, taj grč koji bi se pojavio na njenom licu svaki put kada bi nam se pogledi sreli. To što je bila napeta, što se ustručavala i najvjerovatnije razmišljala o tome da jedva čeka da ostane sama.

– Ne mogu, jer ti si sve samo ne poznanik, ti… – odjednom je ućutala, nervoznim pokretima ruke trljala je čelo. – Koliko ostaješ? – upitala me je neočekivano.

– Do kraja života – odgovorio sam.

– Otkud ta iznenadna želja kada se godinama nisi javljao niti si se interesovao za ovo mjesto? – upitala je, a ja sam ponovo osjetio prijekor u njenom glasu.

Ovoga puta nije uspjela da me otjera jer, kada sam uspio da zanemarim taj prijekor, ostale su iskrene riječi koje su mi jasno govorile da mi se nadala.

– Prilika je iskrsla i shvatio sam da je vrijeme da uzmem ono što je moje.

– Tvoje! – njene tamne oči prestravljeno su me gledale. Malo je reći da me je uplašio taj njen pogled.

 

U tom trenutku na vratima se pojavio doktor, vodio je sa sobom pacijenta. Nada je spremno ustala i pritekla mu u pomoć. Više nije obraćala pažnju na mene, pa sam ustao i otišao malo toga shvatajući. Te noći puhao je jak vjetar, činilo mi se da se ljeto prije vremena predalo jeseni i skorašnjoj zimi. Bio sam sam u svom novom stanu i osluškivao fijuk vjetra koji je kroz otvor odžaka dopirao do moje sobe. Baš te noći Nada je, umotana u ogromnu vunenu maramu, došla kod mene. Toliko sam bio sretan što je vidim na svom pragu da sam se jedva savladao da je ne zagrlim. Srce mi je bilo puno topline. I tu, na pragu, bez ikakve najave, raširile su se njene ruke pozivajući me u zagrljaj. Bože, kakav je to osjećaj bio! Ponovo biti u njenom zagrljaju bilo je ljepše od svega dosad proživljenog, možda čak i od one naše noći. Ponovo biti s njom, san je koji mi se napokon ostvario. Nisam želio da se pomjerim, da pojačam stisak svojih ruku, da izvijem glavu i poljubim je. Opčinjen iznenadnom srećom, jedino sam želio da zadržim taj osjećaj koji mi je strujao kroz vene.

– Toliko si me nedostajala – prošaputao sam.

Nije rekla: “I ti meni”, nije rekla: “Znam, jer sam osjećala isto”, ništa od toga nije rekla, samo je još jače prislonila svoju glavu na moje rame, a nekoliko sekundi kasnije osjetio sam da moju ruku kvase njene suze.

– U početku sam mislila da ne treba ništa da ti kažem, bojala sam se tvoje osude, ali kada sam saznala da ostaješ, nešto se u meni prelomilo i došla sam… došla sam da ti kažem – počela je da priča – ionako bi čuo, sigurno bi saznao, pa sam odlučila da ti sama kažem. Ako možeš, oprosti mi, ako ne… ne znam.

Stekao sam osjećaj da želi da mi otkrije neku veliku tajnu i da se baš toga plaši.

– Zar se snovima oprašta? – pokušao sam da se našalim i razbijem tu napetost koja je lebdjela u vazduhu. Uhvativši je pod ruku, odveo sam je do dvosjeda gdje smo sjeli jednog pored drugog.

– Dušan je tvoj sin – rekla je poslije preširokog uvoda i tom jednom rečenicom promijenila je moj svijet.

Zagrlio sam je. Znao sam da nestrpljivo iščekuje moje riječi ali sam i dalje ćutao obuzet navirućim emocijama. Sve što sam pomislio da joj kažem činilo mi se glupim. A želio sam da kažem da joj vjerujem, da samo slutim koliko joj je bilo teško, da sam oduvijek želio da imam sina, da ćemo biti sretna porodica…

– Taj jablan što raste imaće svoje korijene, ono što ja nisam imao – rekao sam na kraju.

Zagrlila me je obasuvši moje lice poljupcima, a ja sam znao da sam na kraju izabrao prave riječi. Da sam joj u toj jednoj rečenici rekao sve što sam mislio.