NE ŽELIM DA ODRASTEM…

by | 14 Marta, 2011
PITALI SMO IH U KOJIM ŽIVOTNIM SITUACIJAMA PREPOZNAJU DIJETE U SEBI?
 
Na ovo pitanje bi najbolje odgovorila moja supruga jer ona zna do koje mjere ponekad može da ode moje infantilno ponašanje. U početku, dok smo se zabavljali to joj nije smetalo, kasnije u braku je odlučila da me uozbilji, ali joj nije baš pošlo za rukom. Onda je digla ruke od toga i priznala da me ne bi ni voljela da sam drugačiji. Znam da joj ponekad bude neugodno, na primjer, kada joj suprug u supermarketu traži djetinjim glasom da mu kupi nešto. Ili kada se zaigram sa sinom pa on ne može da dođe na red na svoju igračku pa mama mora da interveniše. Ili da nam kupi dvije. U svakom slučaju, život je dosta veseliji ako ne odrasteš do kraja, a iako ponekad naiđem na “strog” pogled, znam da nikome to u stvari ne smeta. Svi vole djecu!
Adnan Kadić, privatnik
 
 
Dijete u meni se probudi čim dođem kući i dočekaju me moja djeca. Trčimo po stanu, valjamo po tepihu. To mi je i najbolji dio svakog dana. 
Aleksandar Jović, el. inženjer
 
 
Mislim da je “dijete u meni” najprisutnije kada sam u društvu roditelja, pogotovo mame. Pitanja jesam li gladan, žedan ili slično prate me čitav život, pa iako se ponekad napravim kako mi to smeta jer sam odrastao, u suštini mi prija. A svi smo takvi, vječita mamina djeca. 
Ivica Marinović, apsolvent
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
Dijete u meni je najprisutnije kad igram kompjuterske igrice. Bezbroj puta sam obećao sebi da ću limitirati vrijeme koje ću provesti u toj “važnoj” aktivnosti, ali uvijek kažem – još samo petnaest minuta. To dijete se probudi i kada se nađem u prodavnici kompjuterske opreme. Čim vidim nešto novo, poželim da je moje pa nek košta koliko košta.
Nemanja Pekić, ekonomista
 
 
Kada bih audio snimkom zabilježio vrijeme koje provodim igrajući video igrice sa prijateljima bio bi to ništa drugo nego zvučni zapis na kojem se čuju dječaci. Doduše, oni koji su odavno mutirali. Dijete u sebi čuvam maštanjem, kroz humor, a kada vidim djecu koja se igraju pomislim da bih se super uklopio među njih. Možda je to sve bijeg od zrelih godina. 
Marko Cvijić, muzički producent
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
Oduvijek sam bio “djetinjast”, čak su me i korili zbog toga, a rečenica: “Hoćeš li ikad odrasti?” je obilježila popriličan dio mog tinejdžerskog i doba poslije toga. Ne mogu izdvojiti neku specifičnu situaciju kada je to tako, uvijek je prisutan taj vragolasti dječak u meni i samo čeka priliku da se našali. Najčešće je to među prijateljima, njima ne smeta, većina je ista takva. Kako kažu, s kim si takav si.:)
Tarik Omerbašić, web dizajner
 
 
Trudim se biti ozbiljan i profesionalan u poslu, ali ponekad se ponašam poput djeteta. To se najčešće vidi kada u emisiji razgovaram sa nekim djetetom pa mi kasnije kolege kažu da je dijete koje smo snimali zrelije od mene. Ne smeta mi to, dobro je probati zadržati tračak neozbiljnosti i nestašluka, čisto kako bi život učinili vedrijim i veselijim. 
Alen Avdić, novinar
 
 
 
 
 
 
 
 
Tekst: Mihajlo Popović Foto: PR