S biološkog aspekta: Idealan razmak između dvije trudnoće je tri do pet godina

Postoji milion razloga zašto imati što manji razmak između dva poroda. Neke žene pronađu partnere kasnije, u svojim četrdesetima, a žele više djece te se brže ‘bacaju’ na posao. Neke žene ne žele u dugim razmacima izostajati s posla, već se odlučuju na jedan, duži period prestanka rada i fokusa na porodicu. A ima i onih koje periode nespavanja žele proći odjednom, bez dugo čekanja. Na primjer, na Novom Zelandu relativno kratki razmaci između djece su norma, kaže Sarah Tennant, majka dvoje djece i autorica za Oh Baby.

No, ono što je najvažnije jeste zapravo žensko tijelo. Ono nije ‘dizajnirano’ za ‘tvorničko’ rađanje beba.

Plodnost kod majke koja ne doji može se vratiti već šest sedmica nakon porođaja, a kod žene koja doji ona se vraća u prosjeku tek 14 mjeseci nakon rođenja djeteta. Čak i uz pretpostavku vrlo brzog začeća, razmak između tih beba bio bi oko 2 godine. Mnoge kulture širom svijeta imaju znatno veće razlike u razdoblju između poroda od toga. Pa tako narod Kanuri iz Nigerije cilja na razmak od dvije do tri godine između djece.

Brze trudnoće nakon poroda, zvane komkomi, kod njih se smatraju sramotnima. Žene iz plemena Kung, iz pustinje Kalahari, gledaju da razmak između njihove djece bude četiri godine ili više. U Papui Novoj Gvineji majke apstiniraju od seksa dok doje. Nadalje, zbog čestog produživanja perioda dojenja, to znači da će razmak između njihove djece biti pet ili više godina.

Razlozi razmaka između rađanja su različiti, ali uobičajena i ona tema kojoj se uvijek vraćamo je zdravlje. Mnogi smatraju da će majka, ako ostane trudna prerano nakon zadnjeg poroda, imati veći rizik od nekih bolesti pa čak i od smrti, kako za nju tako i za dijete. Drugo zabrinjavajuće vjerovanje jest da će drugo dijete, koje će zbog nove trudnoće ili novog djeteta od nje biti prerano odvojeno, također razviti određenu bolest ili slabiji imunitet. Kako tradicionalne prakse razmaka između porođaja poput postporođajne apstinencije ili dojenja sve više nestaju u plemenskim kulturama, žene ostaju trudne sve češće, a to dovodi do visoke stope smrtnosti novorođenčadi.

“Three to five saves lives” ili “Tri do pet, spašava život”, slogan je koji vlade i humanitarni radnici iz zapadnog svijeta koriste kada je u pitanju promovisanje trudnoća s razmakom od tri do pet godina. Mnogi dolaze u iskušenje i spomenutom problemu pridaju značenje samo kada su u pitanju neuhranjene žene iz zemalja u razvoju, no čak i zdrave žene iz zapadnog svijeta mogu imati koristi za zdravlje kada je u pitanju razmak između trudnoća.

‘First world’ problem ili problem prvog svijeta – rizici prekratkog razmaka između poroda

Studije su pokazale da su vrlo mlade majke – djevojke koje rode unutar perioda od dvije godine od kada su dobile svoju prvu mjesečnicu – izložene povećanom riziku od prijevremenog rađanja te rađanja beba koje su malene s obzirom na njihovu gestacijsku dob (SGA). Problem je prehrana, navodi Tennant. Razvoj tijela u pubertetu troši velike rezerve hranjivih sastojaka te ponekad one jednostavno nisu dovoljne i za razvoj bebe. Iz istog su razloga bebe u višeplodnoj trudnoći manje i pod većim rizikom od zastoja u rastu i prijevremenog rođenja. Žene koje ostanu trudne u veoma kratkom periodu nakon poroda također su u sličnoj situaciji jer svojem tijelu ne daju odgovarajući period vremena da zacijeli te povrati hranjive tvari potrebne za razvoj. No, studije su pokazale da bez obzira na dob ili socio-ekonomski status, čak i dobrostojeće, zdrave majke zapadnog ili prvog svijeta imaju veći rizik od prijevremenog poroda i bebine male porođajne težine, ako se odluče na drugu trudnoću odmah nakon prethodne.

Šta to tijelu nedostaje kada se radi o porodima s kratkim razmakom?

U razvijenim zemljama ipak bebe u trbuhu dobijaju dovoljno makrohranjivih tvari – masti, bjelančevine i ugljikohidrate. Naš unos kalorija uglavnom je dovoljno visok da izbjegnemo ovaj problem. No, kada su u pitanju mikrohranjive tvari priča je drugačija. Konkretno, hranjive tvari poput željeza i folata obično se znatno iscrpe tokom trudnoće, a organizmu treba dugo vremena nakon poroda da obnovi svoje zalihe, posebno pri dojenju.

Nadalje, žene s periodom, između prve i druge trudnoće, kraćim od šest mjeseci izložene su povećanom riziku puknuća ili rupture materice tokom porođaja i vjerovatnije će trebati transfuziju krvi. Čekanje na ponovnu trudnoću stoga smanjuje i rizik za predležeću posteljicu, placenta accretau (posteljica koja je abnormalno srasla sa stijenkom materice) i odvajanje posteljice.

Koliko kasno je prekasno?

S obzirom na jasne prednosti, možda ćete pomisliti da je što duže čekanje – bolje, no Tennant navodi kako to ipak nije istina. Na prvu, sigurni smo, ovo vam je zbunjujuće. Za mnoge ishode kada je u pitanju trudnoća i porod, uključujući malu težinu na porodu i prerani porod, rizici se ponovo povećavaju nakon petogodišnjeg razmaka između dva poroda. Uz to, razmak duži od pet godina povećava majčin rizik od preeklampsije i abnormalnih ili teških porođaja. Stoga, čini se da je ‘magični razmak’, s čisto biološkog stajališta, negdje između tri i pet godina između rođenja, a ne začeća, premda se medicinska mišljenja razlikuju o tačnoj granici.  “Ako ste u ovom trenutku zabrinuti zbog razmaka između svoje djece, nemojte biti. Jer sve će biti dobro”, zaključuje Tennant. Odabrali ste razmak između njih na osnovu svojih preferencija, želja i mogućnosti. Ono što od sada na dalje možete napraviti jeste malo više pažnje usmjeriti svojem tijelu i prepoznati da ono zaslužuje svu pomoć i njegu koju može dobiti jer donijeti živo biće na svijet nije mala stvar.