BEBINE EMOCIJE: Kako ih razumjeti i pravilno postupiti?

Ljutnja, tuga, zadovoljstvo, bol. Već od najranijeg uzrasta mališani iskuse nevjerovatnu mješavinu osjećanja koja moraju da raspoznaju i nauče da ih pokažu. Da bi to postigli, oni najčešće kopiraju roditelje. Od njih traže odgovore i pomoć kada su im osjećanja isuviše snažna i ne uspijevaju da ih savladaju. Baš kao što treba da nauče da pužu i hodaju, mališani uče da spoznaju svoje duševno stanje u odnosu na druge: oni moraju da nauče da pronađu pravu mjeru i da svoja osjećanja iskažu bez straha.

 

Jednog dana, iznenada, beba majci na smiješak odgovara smiješkom i taj trenutak raduje sve roditelje. Taj prvi smiješak zaista je nešto posebno: osmijeh i smijeh svojstveni su samo ljudskim bićima i taj prvi znak pozitivne komunikacije s okolinom jedan je od važnih pokazatelja da se bebin emocionalni razvoj odvija normalno.

Od prvog trenutka kad uzmu bebu u naručje, roditelji znaju da ona od njih traži da je vode u prepoznavanju i izražavanju svega što osjeća u sebi. I roditelji to prenose na dijete. Psiholozi ovu pojavu nazivaju “emocionalnom zarazom”. Najranija emocija koju novorođenče proživljava jeste empatija: sposobnost da osjeti da postoje osobe koje ono voli. Dojenče je sposobno da razumije emocije koje samo još uvijek ne zna da izrazi – one se održavaju preko mame i osoba koje voli, i s kojima uspostavlja snažnu emotivnu vezu. 

Tako se događa da prema izrazu majčinog lica i tonu njenog glasa, beba počinje da stvara mapu sopstvenog emocionalnog svijeta i onog koji ga okružuje.

 

S jedne strane imamo bebu koja uči da odgonetne i iskaže svoja osjećanja, a s druge su roditelji, svjesni uloge vodiča koju, htjeli ne htjeli, imaju. Da bi bili dobri učitelji, moraju i sami znati da izraze svoje duševno stanje. Zato pred djetetom ne treba skrivati emocije. Treba jasno izraziti radost, ali i tugu, kako bi dijete na osnovu izraza lica odraslih i samo naučilo da razlikuje razne vrste emocija. Na taj način, roditelji djetetu daju korisna uputstva koja mu služe kao orijentacija.

 

Mame se često osjećaju kao dežurni krivci za sve loše što se dešava s djetetom (za dobre stvari zasluge obično pripadaju drugima). Koliko puta ste čuli rečenicu: “Beba osjeća tvoju nervozu i zato neće da spava” ili “Nije čudo što mališan neće da jede kada si se vratila kući ljuta s posla”. Mame uvijek ispadnu dežurni krivci za svaku napetost i svađu u kući. Ali, one ne smiju da se uhvate u mrežu krivice! Ukoliko ste ljuti ili nezadovoljni, imate pravo da izrazite svoja osjećanja bez griže savjesti. Ukoliko se dijete rasplače zbog toga što ste neraspoloženi ili utučeni, ne očajavajte, već tu situaciju shvatite kao korisnu lekciju koju mu pružate. Kad ste tužni, plačite, kada ste veseli, smijte se iz sveg glasa – na taj način će vaš “zbunjeni” bebac naučiti kako i sam da ispolji svoje emocije. Ako ste ljuti zbog problema na poslu ili unutar porodice, ali se istovremeno potrudite da djetetu pružite najbolje od sebe, ono će u toj ravnoteži pronaći pravo blago.

 

 

Uzrast: Otprilike nakon navršenih deset mjeseci

 

Situacija:

Ostavili ste dijete kod bake i deke. Ono je mirno i lijepo se ponaša, međutim, čim se vi pojavite na vratima, mališan postaje hirovit, nestašan i nevaljao.

 

Zašto to čini?

Većina roditelja ne shvata da svaki oblik razdvojenosti djeteta od majke u njemu izaziva bujicu negativnih osjećanja, pa čak i onda kada je okruženo poznatim i njemu dragim osobama. S obzirom na to što ste vi njemu omiljeni i najdraži lik, prirodno je da, čim vas ugleda, umjesto radosti prvo pokuša da se oslobodi  napetosti, a to čini izvodeći razne nestašluke. Ono na taj način, zapravo, traži pomoć od vas da bi se oslobodilo nagomilane napetosti.

 

Kako da postupite?

Strpljivo sačekajte da se “isprazni” i da prođe talas negativnih osjećanja. Nemojte vikati i grditi dijete jer ćete tako još više uzburkati njegova, ionako, pomiješana osjećanja. Najbolje je da pokušate da mu odvratite pažnju sa situacije koja je izazvala napetost. U konkretnom slučaju, stavite ga u krilo i smirenim glasom mu recite da ga vodite u parkić ili neko drugo njemu omiljeno mjesto.

 

Uzrast: Od četvrtog mjeseca pa nadalje

 

Situacija:

Beba pogledom stalno traži majku i plače čim mu se ona izgubi iz vida. Ukoliko je propuzalo, ide svuda za njom, ne dozvoljavajući joj čak ni da ode u toalet.

Zašto to čini?

Majčin glas i lik prvo su što beba vidi i čuje kada dođe na svijet. Taj zvuk i slika za bebu su najveća utjeha i radost. Zato, kada ne čuje mamin glas i ne vidi njen lik, dijete se uspaniči i negoduje.

 

Kako da postupite?

Ako morate da obavite neki posao u kuhinji dok je beba budna, ostavite je u krevecu, ali joj se stalno obraćajte. Dok god čuje vaš glas, neće se pobuniti. Ako je dijete naučilo samostalno da sjedi, stavite ga u ogradicu koju ćete postaviti na bezbjedno mjesto s kog dijete može da vas vidi i čuje. I dok kuhate i poslujete po kući, ne prestajte da mu govorite.

 

Uzrast: Oko desetog mjeseca

 

Situacija:

Dijete želi da privuče maminu pažnju, pruža ručice i traži da ga uzme u naručje i mazi. Kada to učini, ne dozvoljava joj da okrene glavu, već je ručicama stalno okreće prema sebi.

 

Zašto to čini?

Malim pokretima tijela, a naročito ruku i dlanova, beba izražava svoju veliku potrebu za majčinom blizinom i nježnošću. Ovo se obično dešava kada je bebac pospan ili iz nekog razloga uznemiren, pa mu je potrebna utjeha.  

 

Kako da postupite?

Ukoliko mu ne budete odgovorili na ovu potrebu i, umjesto da ga uzmete u naručje, spustite ga u krevetac, nastaće haos! Rasplakaće se, negodovaće i vrištati. Zato, nikada se nemojte oglušiti na bebinu potrebu za nježnošću. Ta potreba je toliko jaka da se može uporediti sa potrebom premorenog odraslog čovjeka za posteljom. Zamislite kako biste se osjećali da vam u situaciji, kada padate s nogu od umora, neko uvali u ruku motiku umjesto da vam ponudi topao krevet? Blagi užas!

 

 

Uzrast: od šestog mjeseca

 

Situacija:

Čim ugleda mamu, tatu ili neku drugu osobu koju voli, beba izražava radost prekomjernim cičanjem, grimasama, pokretima ruku i nogu.

 

Zašto to čini?

Iz prostog razloga što želi da pokaže svoju sposobnost da izrazi svoje raspoloženje izrazima lica i pokretima.

Kako da postupite?

Podstaknite njegovo veselo raspoloženje igračkama koje ga nasmijavaju uz riječi i rečenice za koje znate da mu se dopadaju. Sigurno ste primijetili da postoje neke potpuno šašave riječi koje, kada izgovorite, vaša beba pukne od smijeha. Ponavljajte ih iznova i iznova – smijeha nikada nije dosta.

 

Uzrast: Od osmog mjeseca

 

Situacija:

Beba “ljubi” mamu (bolje rečeno, balavi je), a zatim ti “poljupci” prerastu u ugrize, što nije nimalo prijatno.

 

Zašto to čini?

Sve bebe otkrivaju svijet ustima. U ovom slučaju, ljubeći, balaveći i grizući mamu, dijete se trudi da na njemu svojstven način iskaže svoju bezgraničnu ljubav prema najdražem biću.

 

Kako da postupite?

Svakako mu uzvratite poljupce, ali mu na lijep način pojasnite da ugriz nije dobar način izražavanja nježnosti. Greška je da mu uzvratite ugrizom da biste mu pokazali da to boli – neće vas razumjeti, već će se samo rasplakati misleći da ga ne volite.

 

 

Uzrast: od sedmog mjeseca pa nadalje

 

Situacija:

Mališan ne prestaje da plače i cvili čim vidi da se mama oblači za izlazak i udaljava se izvan njegovog vidokruga.

 

Zašto to čini?

Dijete nema spoznaju o vremenu. Uzalud mu objašnjavate da ćete se vratiti za pet minuta i da idete samo do radnje da kupite mlijeko. Za njega minut ili dva sata imaju potpuno istu vrijednost.

 

Kako da postupite?

Smirenim tonom ga pozdravite, poljubite i ništa mu ne objašnjavajte. Vaš ton mora da mu ulije sigurnost i povjerenje da ćete se brzo vratiti. Suvišnim objašnjavanjem tonom koji obično odaje vašu ljutnju i nezadovoljstvo, dodatno ćete pojačati bebin nemir.

Uzrast: poslije prvog rođendana

 

Situacija:

Dijete stalno ponavlja čak i složenije pokrete koje je vidjelo da čini mama. Roditelji su često iznenađeni koliko toga zna da zapamti i oponaša.

 

Zašto to čini?

Mališan je spreman da istražuje svijet koji ga okružuje, a majka je njegov najdraži model, te je stoga oponaša.

 

Kako da postupite?

Svakako treba da pohvalite njegova nastojanja i da mu date do znanja da primjećujete sve što čini. Na taj način dijete stiče više samopouzdanja koje će mu u životu i te kako biti potrebno.

 

Uzrast: od 14. mjeseca

 

Situacija:

Čim se djetetu dogodi nešto loše (palo je, udarilo se, drugo dijete mu je uzelo igračku i sl.) ono odmah trči mami da ga utješi i pomogne mu da savlada negativno osjećanje nastalo situacijom.

 

Zašto to čini?

Svakom djetetu mama znači sigurnost, mjesto spasa i utjehe od bilo kakvog straha ili boli. Ako bismo uopšte mogli da napravimo uporedbu sa osjećanjima odraslih, onda bi ta dječija potreba mogla da se stavi u paralelu sa radošću koju biste osjetili da dobijete šesticu na lotou. Kao što taj novac vama znači rješenje svih problema, tako i djetetu majčino krilo znači spas od svih nedaća.

 

Kako da postupite?

Nikada nemojte da mu uskratite onaj mali poljubac na bolno mjesto koji znači “daj da mama poljubi, pa da prođe”. Za dijete on ima čarobnu moć koja otklanja sve negativne emocije i daje mu krila.

 

Uzrast: od 15. mjeseca

 

Situacija:

Iznenada, dok se igra, vaše dijete se naljuti, baca sve na pod ili na osobu koja je pored njega.

 

Zašto to čini?

Osjeća nezadovoljstvo, jer tokom igre nije uspjelo da postigne željeni cilj te nekako mora da se oslobodi napetosti koja ga je zbog toga obuzela.

 

Kako da postupite?

Mirno i staloženo mu objasnite da takvo ponašanje nije primjereno. Uvijek kritikujte ponašanje, a ne dijete, jer ćete mu na taj način dati do znanja da ga volite, ali da vam se ne dopada njegovo ponašanje. I, što je najvažnije, ne povisujte ton, već mu svoje nezadovoljstvo pokažite ozbiljnim izrazom lica. Čim vaše dijete bude vidjelo da se ne smiješite, potrudiće se da promijeni ponašanje ne bi li vam izmamilo osmijeh. 

 

 

Roditelji žele vidjeti dijete uvijek sretno i nasmijano, jer im je njegova sreća potvrda da dobro obavljaju svoju ulogu. Ali, tu treba malo zastati. Normalno je i potrebno prihvatiti da dijete može biti loše raspoloženo, da preživljava tugu i frustracije. Sve češće roditelji ne podnose da mališan bude tužan i povrijeđen i nastoje na sve načine da poprave situaciju kako bi ga ponovo učinili zadovoljnijim. Često se pristupa nizu podsticaja (hiperstimulacija) što ometa djetetovu kreativnost.

 

Tekst: M. Jurišić

Stručni saradnik: Vedrana Vujasinović, dječiji psiholog