Mogu li psi da nam pomognu u liječenju bolesti?

Pas, čovjekov najbolji prijatelj, na vještački način je evoluirao u najraznolikiju životinjsku vrstu na planeti – što zapanjuje ako se uzme u obzir da većina postojećih psećih pasmina, kojih je ukupno od 350 do 400, hoda ovom planetom tek posljednjih nekoliko stotina godina. Uzgajivači su ubrzali normalan evolucijski tok kombinujući karakteristike potpuno različitih pasmina pasa i naglašavajući ih ukrštanjem onih potomaka koji su posjedovali najizraženije znakove poželjnih svojstava.

 

Zašto su psi toliko različiti? Odgovor, kažu istraživači, leži u njihovoj neobičnoj evolucijskoj istoriji. Psi su bili prve pripitomljene životinje: njihovo je udomaćivanje započelo prije otprilike 20.000 ili 15.000 godina, najvjerovatnije tako što je vuk počeo da skuplja ostatke oko ljudskih naseobina. Stručnjaci za pse imaju različita mišljenja o tome koliko su aktivnu ulogu u idućem koraku odigrali ljudi, ali je na kraju odnos postao uzajaman, jer smo se psima počeli koristiti za lov, odbranu i druženje. Budući da su tako bili izuzeti od pravila da u divljini opstaju oni koji su najbolje prilagođeni, ti su poludomaći psi preživljavali čak i kad su nosili pogubne genske mutacije – zdepaste noge, na primjer – koje bi u manjim divljim populacijama brzo nestale.

 

Uzgajivači, naravno, nisu razmišljali o činjenici da su, stvarajući te čudne nove pse, takođe petljali po genima koji određuju izvornu pseću anatomiju. Naučnici su odonda pretpostavljali da u pozadini morfološke raznolikosti pasa leži jednako obilje genetske raznolikosti. Međutim, nedavna eksplozija istraživanja psećega genoma dovela je do začuđujućeg, sasvim suprotnog zaključka: taj širok mozaik psećih oblika, boja i veličina određuju uglavnom promjene u veoma malom broju genskih područja. Razlika između jazavičarovog sitnog tijela i masivnog rotvajlerovog ovisna je o sekvenciji jednog jedinog gena. Za nemogućnost usporedbe jazavičarovih zdepastih nogu s vitkim nogama engleskih hrtova odgovoran je takođe tek jedan gen. Isto vrijedi i za sve ostale pasmine i gotovo sva ostala fizička obilježja.

 

To otkriće ima posljedice koje naučnici tek počinju da odgonetaju – prije svega za razumijevanje genetskih poremećaja kod ljudi. Već je više od stotinu psećih bolesti povezano s mutacijama pojedinih gena, od kojih mnoge imaju i svoje ljudske pandane. To istraživačima daje određene posebne smjernice o tome gdje započeti traganje kod ljudi. Na primjer, jedna je novija studija rijetke vrste epilepsije kod jazavičara otkrila nešto što izgleda kao jedinstven genetski potpis, što bi takođe novim svjetlom moglo da obasja tu bolest i kod ljudi.

Ukratko, dok su viktorijanski uzgajivači oblikovali pse prema vlastitom ukusu, istovremeno su stvarali genetski odvojene populacije, ne znajući koliko će to značiti naučnicima u budućnosti. Mogućnosti su posebno široke u slučaju raka, gdje se određeni tipovi javljaju kod nekih psećih pasmina s učestalošću i do 60 posto, dok se kod ljudi javljaju kod jedne od svakih 10.000 osoba.

 

Činjenica da je tek manji broj gena kod pasa odgovoran za određene osobine, bolesti ili anomalije, može ukazati istraživačima ljudskih problema na koje genetske skupine od stotina raznovrsnih da se skoncentrišu kako bi došli do rješenja.

 

Više o psima, njihovim pasminama, genetskim različitostima i istraživanjima koja mogu pomoći i ljudima čitajte u jubilarnom stotom broju National Geographica Hrvatska objavljenom u februaru.

 

 

Evan Ratliff, National Geographic