Zašto bebe vole igru skrivanja

Igra skrivanja je igra koja se sa bebama igra svuda u svijetu, bez obzira na jezik i navike. Zašto je tako univerzalna? Zato što je vrlo moćno sredstvo učenja.

Riječ je o igri u kojoj osoba rukama, krpom ili nekim sličnim predmetom prekrije lice kao da se sakrila pa ga zatim otkrije, što dovodi do smijeha kod beba od nekoliko mjeseci. Ta ista radnja im je uvijek iznova smiješna.

Bebe ne čitaju knjige i ne poznaju puno ljudi pa iznenađujuća dugovečnost i društvena univerzalnost igre skrivanja pokazuje da ona izaziva neke reakcije u mozgu djeteta. Pređašnja teorija je da bebe uživaju u ovoj igri jer su iznenađene pojavom lica pošto je bilo skriveno. Iako nam se to ne čini smiješno i zanimljivo, djeca, koja su doživjela mnogo manje od nas, postaju iznenađena najuobičajnijim predmetima i radnjama.

U početku im je sve zbunjujuće, a vremenom uče da daju smisao onome što se oko njih događa. Švajcarski psiholog Žan Piaže nazvao je to “principom permanentnosti objekta” i sugerisao da djeca prve dvije godine provode u shvatanju tog principa. Iz te perspektive, igra nije samo šala, već pomaže djeci da svaki put iznova testiraju fundamentalni princip postojanja: da stvari mogu da budu na nekom mjestu iako ih tamo ne vidimo.

Igra skrivanja koristi temeljnu strukturu svih dobrih šala – iznenađenje poslije iščekivanja. Naučnici Žero Paro i Henri Glejtman napravili su test s bebama od šest, sedam i osam mjeseci. U nekim slučajevima se pojavljivala osoba koja je poslije skrivanja bila ista, a u drugim bi se pojavila druga osoba. Snimke djece su ocijenjivali nezavisni posmatrači i procijenjivali koliko su se djeca smijala.

Zanimljivo je da su se djeca, kada bi se pojavila druga osoba, manje smijala nego kada bi se poslije skrivanja pojavila osoba koja se i sakrila. Reakcija je zavisila i od uzrasta bebe. Starije bebe su bile manje zabavljene novom osobom od mlađih zbog toga što je, kako navodi autor, očekivanje veće.

Posljednja tajna popularnosti igre skrivanja je što dijete stiče nove sposobnosti pa na kraju počne i samo da se krije i time nas tjera na igru. Napredovanje u igri pokazuje ono što dijete uči o svijetu, šta ga iznenađuje. Tako uči da ga prepoznaje, a zatim i da kontroliše ono što vidi.

Sva sreća što mi odrasli toliko uživamo u njihovom smijehu da tu jednostavnu igru možemo uvijek da igramo.

Izvor: bbc.com