Evropska noć istraživača u BiH 2016: Glasajte za najbolju priču i crtež…

byS. Vujanović | 28 Septembra, 2016

Aleks i Ni, maskote Evropske noći istraživača u BiH 2016. godine ispred sebe imaju težak zadatak, ali ćemo im, uz vašu pomoć naravno, malo olakšati posao… Od pristiglih priča na temu “Otkrijmo nepoznato” i crteža s likovima Aleksa i Ni-ja treba izabrati najbolje…

Pa da krenemo… slijede priče naših autorki i autora i to kako su nam pristizale:

Priča 1:

“Tajna otoka ‘Scarlet'”, Benjamin Šačić

Godina je 1883. Kapetan Richard Hopkins je oduvijek imao želju otkriti nešto novo, no to mu nikad nije pošlo za rukom. Richard je bio visok čovjek, sa crnom kosom i oštrim crnim brkovima, sa stavom izuzetno odlučnog čovjeka. Jednog dana je dobio savršenu priliku: brod “Elizabeth” se bez uspjeha vratio sa trotjedne ekspedicije u potrazi za otokom “Scarlet”.
Otok “Scarlet” je bio otok nepoznat svijetu, za koji se pretpostavljalo da se nalazi na samom kraju Karipskoga mora.
Prije četiri godine je jedan brod britanske mornarice pronašao čovjeka na moru kako plovi onesviješćen, držeći se za dasku. Bio je strašno izmučen. Kad su ga podigli na brod, govorio je o fantomskom otoku u magli, otoku pod imenom “Scarlet”. Izdahnuo je od čudnih, dosad neviđenih rana u obliku simbola “tref” u kartama koje su mu zadale strašne opekline.
Od tad svi britanski brodovi neumorno tragaju za tim otokom, ali dosad bez uspjeha.
Nakon što se “Elizabeth” vratio, admiral John Willow je pozvao kapetana Richarda Hopkinsa i zadužio ga da sa svojim brodom, zvanim “Hallevor”, pronađe otok u magli. Kapetan Hopkins je s oduševljenjem prihvatio. Nije mogao ni slutiti šta ga čeka…
Dugo je plovio do Kariba, ali ugodno, pošto nije bilo jačih oluja i more je bilo mirno. No, baš pred mjestom gdje se pretpostavljalo da se otok nalazi, brod je zadesila strašna oluja. “Prokletstvo!” vikao je kapetan i jako vukao kormilo, ali uzalud. Brod je skrenuo s rute. U taj čas jarbol pade i udari kapetana u glavu. Pao je u nesvijest.
Probudio se kad je oluja prestala. Užasno! Oko njega su ležala mrtva tijela njegovih mornara, poginulih u oluji. Jedini je on preživio!
U taj čas ugleda nešto od čega zamalo srce stade: pred njim se nalazio otok u magli! Otok “Scarlet”!
Nije morao ništa raditi. Brod se sam nasukao na otok! Richard Hopkins u početku nije ništa vidio od magle, ali kasnije je progledao, iako još uvijek mutno zbog manje magle koja se nalazila na otoku. Otišao je u kabinu na brodu i uzeo kartu Kariba. Na toj lokaciji nije bilo nikakvih otoka na karti! Richardu zastade dah. On, kapetan Richard Hopkins, je otkrio ono za čim su mnogi drugi časnici uzalodno tragali: otkrio je otok “Scarlet”!
Uzeo je pušku, revolver, municiju, hranu i vodu, kartu, kao i još nekoliko sitnica sa broda i prenio ih na otok. Sad se nalazio tamo, potpuno sam!
Sagradio je malo skrovište od drveta i špaga. Nije bilo baš savršeno, ali dovoljno da se preživi noć, a i hrane i vode je imao za nekoliko dana.
Kad je bio gotov, uzeo je nož, pušku, revolver i municiju i krenuo da istraži otok. Zašao je u šumu. Pažljivo je činio svaki korak, jer se sjetio rana u obliku trefa na onom ranjeniku. Okretao je pušku na svaki šum. Odjednom opazi nešto u daljini. Izgledalo je kao šarena lopta. Prišao joj je s prstom na okidaču, kad se lopta odjednom rastvori u gmaza čudnog oblika i ljudske veličine!
Gmaz je imao samo dvije prednje noge i dugačak, šaren rep. Nije imao oči, već samo razljapljena usta iz kojih su stršili veliki zubi, oštri kao noževi.
Kapetan je bio zaprepašćen! Udalji se i nacilja puškom u stvorenje očekujući napad, ali ono samo nestade u gustom grmlju šume. Richard Hopkins se začudi, kad začu neko šuštanje iza sebe. Okrenuo se i ugledao nekoliko malih stvorenja, koji su izgledali kao pasanci s rogovima. Užasnuo se kad je vidio da na vrhu repa imaju mlatove u obliku simbola “tref”! “Eto zašto je ono prijašnje stvorenje onako pobjeglo!” pomisli kapetan “bojalo se ovih čudovišta! Sad znam i šta je uzrokovalo rane na tijelu onog nesretnika od prije četiri godine!” Čudovišta su ga napala. Kapetan je zapucao iz puške. Oborio je tri čudovišta prije nego što je primio udarac repa u kuk. Kriknuo je jer ga je opekla kiselina s repa čudovišta.
Ispucao je još jedan metak, a zatim je igla u puški bezopasno škljocnula. Bila je prazna, a nije imao vremena da ju napuni! Kapetan uze revolver i dade se u trk, iako teško zbog opekline. Trčao je kroz šumu i slušao cvilež onih odvratnih stvorova iza njega.
Otok “Scarlet” je bio uistinu zadivljujući. Richard je suzdržavao dah dok je trčao kroz šumu. Vidio je crve s krilima kako vise sa grana drveća, džinovske rakove kako izranjaju iz zemlje i ptice sa slonovskim surlama i paukolikim nogama. Biljke su se uvijale i siktale kao zmije! Na sreću, ta stvorenja ga nisu napadala. Svi su se plašili pasanaca koji imaju mlatove u obliku trefa na repovima!
Kad je došao do obale i do svojeg skloništa, srušio se na pod zbog rane. Nije mogao više! “Ovo je kraj!” pomislio je dok su čudovišta izranjala iz šume i kretala se prema njemu. Nanišanio je revolverom i spremio se da skupo proda kožu, kad se s mora začu topovska paljba. Dijelovi čudovišta su letjeli po obali! Richard Hopkins se okrenu i obradova kad ugleda “Elizabeth” kako puca iz topova. Na palubi je lično stajao admiral John Williow s kapetanom broda i još nekim starim gospodinom.
Preostala čudovišta su pobjegla. Kad se kapetan Richard Hopkins popeo na “Elizabeth”, admiral mu je čestitao i upoznao ga s onim starijim gospodinom. Bio je to profesor Charles Booney, biolog.
“Na ovom otoku su se”, reče profesor “izdvojeno razvijale biljne i životinjske vrste, ne prateći evoluciju. Niko ih tisućljećima nije gnjavio i zbog toga je ovo mjesto toliko posebno. Stoga smo se admiral i ja dogovorili da sve ovo zaboravimo i da ostavimo stvorenja sa otoka “Scarlet” neka žive u miru”. Kapetan Hopkins je stigao samo klimnuti glavom prije nego što se onesvijestio od rane.
Probudio se u krevetu u potpalublju. Pored kreveta je stajao admiral John Williow. “Kako ste, admirale?” upita ga admiral Williow. Richard ga je samo zbunjeno promatrao. Admiral se samo nasmiješi. “Imenovani ste admiralom”, reče “jer ste pronašli ono što niko drugi nije uspio pronaći. Dostojni ste tog mjesta mnogo više nego ja! Žao mi je što niko od vaše posade nije preživio. Pronašli smo tijela na olupini “Hallevora”. Prenijeli smo ih na “Elizabeth” i nosimo ih natrag u Englesku da ih sahranimo u njihovoj domovini”. “Kako ste me pronašli?” upita Richard Hopkins. Admiral mu odgovori: “Plovili smo do Kariba, kad smo vidjeli nekoliko komada “Hallevora” u vodi. Zaključili smo da je došlo do oluje. Pratili smo dijelove olupine, sve dok nismo ugledali otok u magli. Vidjeli smo nasukanu olupinu vašeg broda, pa smo se usidrili i čekali”. “I spasili mi život”, reče Richard “dužnik sam vam!” Admiral se nasmija. “Pustite to! Sad se vraćamo u našu dragu Englesku i tu je kraj ove tužne priče!”
Richarda Hopkinsa su u Engleskoj svi dočekali kao heroja. Postao je admiral mornarice i još dugo je plovio morima.
Nikad niko nije ponovo pronašao otok “Scarlet”, a admiral Hopkins je čvrsto čuvao tajnu, tako da otok više nije uopšte postojao za svijet.

Sljedeću priču pročitajte na narednoj stranici…

Priča 2:

“Potraga za ljubičastim dijamantom”, Tajra Čolić

U dalekom svemiru živjeli su braco i seka.
Oni su željeli da pronađu veliki ljubičasti dijamant. Bili su istraživači. Trebalo je da pređu veliko brdo i onda idu pravo. Sjeli su da se odmore. Bili su umorni. Tada su vidjeli ogromno ljubičasto svjetlo iza velike zvijezde. Potrčali su do zvijezde.
Vidjeli su da se tu skriva veliki ljubičasti kamen. To je bio dijamant. Bili su sretni i živjeli su sretno do kraja života.

Još jedna priča je na sljedećoj strani…

Priča 3:

“Afrika”, Ivana Bukejlović

Već dva dana pravim zimnicu, pored redovnih aktivnosti (valjda) svake majke-supruge-snahe, a koje podrazumijvaju: prvo ujutru, kuhanje kafe (koju rijetko kada popijem do kraja), pripremanje doručka i ručka sa međudjelatnošću, pranjem suđa.
Nije da ne volim pakovati razno povrće i voće u tegle da bismo zimi, tada porodično, uživali u kiselom i slatkom, ali mi je ove godine taj posao bio malo naporniji nego do sada.
Godine? Da, vjerovatno. Udružene s činjenicom da su se ove godine grane drveća i ostalih, niskih stabljika povijale od težine svojih raznobojnih plodova. Eto, i njima je bilo kao i meni. Teško, a lijepo.
Ne praveći mjesta drugim kretnjama tijela nego mehaničkim, uberi-operi-isjeckaj-miješaj- kuhaj-slaži, i moje misli ne imaše prostora za lutanja po literarnim i (ili) muzičkim svjetovima u koje bi inače zapale.
Te 23 tegle salate od cvekle, 29 od paprike i 12 zdjelica sataraša, učiniše da dobijemo sljedeću jednakost: duh (malo otupio) + tijelo (koje se mnogo više usmrdilo)= oduševljenje i spokoj iliti, ma baš me briga za to što vonj mog znoja para barem jedno od (5?) čula (mada većina naučnika kaže da ljudi mogu da, na razne načine, osjete mnogo više) svih onih koji mi se nađu u krugu prečnika 1.000 metara, pa vidi ovaj zalazak čije mi je sunce tako blizu da umalo da mi sprži dušu!
Elem, mjesec je u godini kome su prethodili drugi, ljetni mjeseci bez kiša. Imam tu sreću, stečenu promjenom mjesta boravka nakon udaje, da voda koju pijem ne treba da posjeduje nikakav pečat nekog instituta o svom kvalitetu, jer izvire iz jedne stijene koja se nalazi u šumi tako tamnoj i dalekoj da se tamo ni kukavica ne bi usudila među granama tražiti tuđe gnijezdo. Ali postojanje te čiste vode zavisi od zakona prirode-količine padavina. Njih je prethodnih mjeseci bilo malo, pa su ljubitelji temperatura u plusu uživali u blagodetima sunca, a ja sada ne uživam u prizoru i zvuku koji nastane kada odvrnem česmu u dvorištu. Prvo čujem šuštanje, vjerovatno iz dubine šume, a zatim vidim i čujem: kap-kap! Potom opet pokušaj šuštanja i nema više ni kap!
Istupljeni um ne dozvoli mi ni da se pošteno iznerviram na nedostatak dragocjene tečnosti, te tijelo preuze kontrolu i uzjaha bicikl i noge počeše da okreću.
U početku uobičajenom stazom, sa brdima koja su pridržavala paperjaste oblake da ne padnu i na čijim su kosinama ljudi završavali sa kupljenjem pravougaonika od sijena, točkovi nastaviše pomalo neprepoznatljivim predjelima, te nakon jedne oštre krivine stigoh u Afriku.
Pretpostavljam da ste već zakolutali očima i pomislili – ma o čemu ova sad, ali prizor koji se tada ispred mene ukazao na horizontu bio je tako upečatljiv i tako prisutan, kako to uostalom može samo majka priroda da priredi ljudskim čulima, da pomislih da sam dovezena u jedini Diznijev crtani film koji je sinhronizovan na junoafrički zulu, a u kome je animiran upravo ovakav zalazak sunca!
Veliko i narandžasto sunce pocijepano modrim horizntalnim oblacima na sivom nebu, sa modrim nijansama kao da pomisli da može i bolje falsifikovati pomenuti zalazak, te se brzo sakri iza visokog stabla, nalik baobabu, samo da bi gledaocu upotpunilo doživljaj i još više mu ustreptalo grudi.
I tada čuh riku lavice, smijeh hijene i hod škorpije.
Vuvuzelu i šapat drevnog pretka.
I sebe kako govorim u sebi, kasnije, onako još smrdljiva jer ne stigoh se okupati, morala sam prvo okupati ove dvije nasmijane klinke pored kojih idem, ispraćajući ih na rođendan kod drugara.
Moje riječi tada bile su: “Zbog svih lijepih pojava i divnih bića koji uljepšavaju našu planetu, zaista vrijedi “preživati” sve one teške i ružne situacije”.

Na sljedećoj strani je nova priča!

Priča 4:

“Putovanje kroz vrijeme”, Una Panjeta

Jednom davno živjela su dva brata. Obožavali su istraživati. Zvali su se Nim i Max.
Jedne večeri, kada su šetali, ugledali su svjetleće leptire koji su ih doveli do šarene, svijetleće kuće. Ušli su u nju i ugledali vrata koja su vodila u jednu zanimljivu sobu. Ušli su u nju, a vrata su se za njima naglo zatvorila.
Na sredini sobe je bila zdjela sa grožđem koje je izgledalo toliko ukusno da mu Nim i Max nisu mogli odoljeti. Pojeli su ga, ali su se istog trena onesvijestili. Kada su se nakon nekoliko minuta probudili shvatili su da su u 3004-toj godini.
Kuća u kojoj su se nalazili sada je bila od metala i zlatne boje. Ušli su u nju i vidjeli jednog čovjeka. Pitali su ga gdje se nalaze, a on im je odgovorio: “Nalazite se u budućnosti.” Kada su ga pitali: “Kako?” čovjek je samo otišao u zanimljivu sobu. Kada su ušli za njim, on je nestao.
Tada su Nim i Max ponovo pojeli grožđe i vratili se u prošlost i to u 1270-tu godinu.U prošlosti su ponovo sreli onog istog čovjeka koji je iznenada nestao u zanimljivoj sobi. Pitali su ga: “Šta ti to radiš? Zašto putuješ kroz vrijeme?” On im je samo odgovorio: „ššššššš!!!“ i pogledao policajce koji su stajali iza jednog velikog kamena.
Tajanstveni čovjek je pitao Nima i Maxa: “Želite li da mi pomognete?” Oni su ugalas rekli: “Daaaaaaaaaaaaa!!!” Čovjek im je dao jedan papir i rekao da ga ne pročitaju do sljedeće večeri. Zatim im je rekao da sjednu na dvije stolice i izgovorio: “Ding-dong-dong-dog”. Odjednom su nestali i pojavili se u stvarnom vremenu.
Začudili su se kako se sve to dogodilo i zašto je onaj čovjek gledao u policajce. Sljedeće večeri su pročitali papirić koji im je tajanstveni čovjek dao. Na njemu je pisalo: “Vratio sam vas u vaše stvarno vrijeme kako se ne bi ozlijedili”.
Nimu i Maxu to nikako nije bilo jasno. Zašto im je rekao da mu treba njihova pomoć? Zašto ih je prevario? Uporno su ga tražili putujući kroz vrijeme. Kako bi im sve objasnio. Kada su ga napokon našli on im je priznao da je ŠPIJUN i da su njegove misije za njih opasne.
Nim i Max su odjednom čuli budilicu i mamin glas: “Budite se, kasnite u školu! Probudili su se, a kada su na velikom odmoru pričali o čemu su sanjali shvatili su da su u isto vrijeme sanjali isti san. Kraj!

Još jednu priču pročitajte na sljedećoj strani…

Priča 5:

“Sat”, Adna Omerović

Lejla je živjela u trošnoj kući na Bistriku. Bila je peti razred osnovne škole, veoma pametna i rječita djevojčica. Njenu najbolju drugaricu, Saru djelilo je tek nekoliko metara udaljenosti. Odrsle su zajedno djelivši dobro i zlo. Jednostavno život je bio mnogo ljepši uz iskrenu prijateljicu.
Jednog jesenjeg popodneva, drugarice su uživale u raznobojnom lišću i jesenjim bojama. Lejla je tog dana nosila majčin stari sat koji je već decenijama u njenoj obitelji. Baš taj dan majka joj je dozvolila da ga stavi i pokaže drugarici Sari. U trenucima igre sat je spao sa njene ruke i nestao među lišćem. Kada je već nastupio akšam, djevojčice su krenule kući. Tek prije spavanja Lejla je uvidjela da je izgubila dragocjeni sat. Sutradan su ga ona i Sara bezuspješno tražile, a majka je bila veoma ljuta i tužna .Mjeseci su prolazili, bez sata vrijeme je teklo. Po završetku školske godine, Sara se odselila u drugu državu. Lejla je osjećala ogromnu prazninu zbog gubitka najbolje prijateljice, iako su obećale jedna drugoj da će ostati u kontaktu. Međutim, vremenom je veza među prijateljicama izblijedila. I Lejla i Sara su izrasle u lijepe, dobre i uspješne žene i stekle mnogo novih prijatelja. Jednog dana zazvonio je Lejlin telefon. Sa druge strane linije začula je drag i poznat glas. Bila je to Sara. Zvala je iz Istambula. Poslovno je dolazila u Sarejevo, pa je željela da se vide. Lejlino srce je zatreperilo, zakikotala se i emocije su počele navirati. Napokon je svanulo jutro kada su se trebale vidjeti. Lejla je rano ustala i usplahireno se spremila. Susret je bio pun emocija, zagrljaj je dugo trajao, i Lejla, i Sara su plakale. Nakon razgovora o prošlosti i djetinjstvu, Sara je iz torbe izvadila poklon za Lejlu. Lejla je oklijevajući otvorila kutijicu. U kutiji se nalazio sat koji je davno ostao izgubljen među lišćem. Sara joj je objasnila da ga je pronašla u antikvarnici u Turskoj. Tog trenutka kao da je vrijeme stalo. Uspomene su navirale kao i suze. Lejlila majka bila je presretna jer je njeno obiteljsko naslijeđe napokon tamo gdje treba biti.
Vrijeme ne predstavlja prepreku, ono samo pomaže pri učvršćivanju odnosa i veza među ljudima. Neprestano teče neovisno o svemu, baš kao i sat, ima svoj tok i putanju i nikada ne staje. Baš kao što i pravo prijateljstvo nikada ne prestaje!

Priča 6:

“Priča o duši”, Amra Telalović

“Ostaje tako da živi želja i vjera da će jednom doći sanjani raj, a s tom željom lakše se živi.” M. Selimović
Ovo je priča o životu i smrti, i onome što dolazi poslije. Priča o nepoznatom, nedovoljno istraženom, nedokučivom. O gubitku, o boli, a ponajviše priča o ljubavi. Možda vam se na prvi pogled neće činiti tako, ali na kraju ćete i sami uvidjeti da je ljubav utkana u svako slovo ove priče, u ono izgovoreno i prešućeno.
Osamsto sedamdeset osam dana, ili dvije godine, četiri mjeseca, dvadeset pet dana i pedeset minuta. Dovoljno dugo uvjeravam sebe u postojanje duše i života poslije smrti. Dovoljno dugo da bih o tome mogla napisati priču.
Postoji li osoba koja nikada nije razmišljala o smrti i njenim posljedicama? Je li smrt svršetak ili početak putovanja? Jednosmjerna karta ka vječnom počivalištu, crnilo, tmina ili, pak, postoji nešto više i dublje – istina koju naša čula ne mogu pojmiti? Sve su ovo pitanja koja već stoljećima nauku i religiju dovode u poziciju neslaganja.
Demokrit, najslavniji mislilac antičkog atomizma, vjerovao je da je sve sastavljeno od atoma i praznog prostora, samim tim, i duša je sastavljena od finijih atoma, a kako su atomi tjelesni, tvrdi, puni, masivni, ona – duša, propada zajedno s tijelom.
Platon je, s druge strane, smatrao da je duša besmrtna, o čemu svjedoči i njegovo učenje o idejama kao izvoru, uzroku i biti svega, jedinom pravom svijetu, dok je vidljivi materijalni svijet pojava samo privid, kopija, odraz svijeta ideja. Prema Platonovim riječima, “besmrtna duša je boravila prije rođenja u carstvu ideja”, zbog čega “spoznaja nije ništa drugo do prisjećanje duše na sadržaje koje je ona znala prije spajanja s tijelom i života u ovozemaljskom svijetu sjena”. Nakon smrti tijela, duša, koja je vječna i nepromjenljiva, nastavlja živjeti u carstvu ideja.
Zanimljiv je i stav koji Epikur, predstavnik helenističko-rimske filozofije, zauzima prema životu i smrti: “Privikavaj se na shvatanje da nas se smrt ništa ne tiče, jer je sve dobro i zlo u osjećanju, a smrt je gubitak osjećanja. (…) Nema doista u životu ničega strašnog za onoga koji je jasno shvatio da nema ničega strašnog u neživljenju. (…) Tako nas se to tobože najstrašnije zlo, smrt, ništa ne tiče, jer dok postojimo mi, nema smrti, a kad dođe smrt, tada više nema nas. Smrt se dakle ne tiče ni živih ni mrtvih, jer se na prve ne odnosi, a onih drugih više nema.” (B. Kalin, Povijest filozofije, Zagreb, 2008, str. 84, 95, 298)
Promišljajući o duši, nemoguće je da se ne dotaknemo i religije. Kršćanstvo je najrasprostranjenija religija na svijetu čiji sljedbenici, kršćani, vjeruju u besmrtnost duše i vječni život. Ovozemaljski život je tek priprema za prelazak u budući svijet. “Ako po tijelu živite, umrijet ćete; naprotiv, ako po duhu usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete.” (Rimljanima, 8, 13)
“Duh je onaj koji oživljava, a tijelo ne vrijedi ništa.” (Ivan, 6, 63)
O proživljenju duše na drugome svijetu, kao jednom od osnovnih stubova islama, svjedoči i Kur'an: “Nije čestitost u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu; čestiti su oni koji vjeruju u Allaha, i u onaj svijet.” (El-Bekare, 177)
Oskudnost našeg znanja o duši ogleda se i u sljedećem ajetu: “Pitaju te o duši. Reci: “Šta je duša – samo Gospodar moj zna, a vama je dato samo malo znanja.” (El-Isra, 85)
Nauka je dosad odbacivala dušu kao predmet ljudskog vjerovanja, međutim, najnovija naučna otkrića glede postojanja ljudske duše smatraju se revolucionarnim. Naime, dr. Stuart Hameroff, anesteziolog sa Univerziteta u Arizoni i Sir Roger Penrose, engleski matematičar i fizičar, razvili su tzv. kvantnu teoriju svijesti, prema kojoj je ljudska duša sadržana u mikrotubulama, cjevolikim strukturama koje izgrađuju proteini, unutar moždanih ćelija. Tvrdnju o postojanju ljudske duše potkrijepili su istraživanjem na osobama koje su doživjele kliničku smrt, a kojim je, prema njihovim riječima, utvrđeno da kod takvih pacijenata mikrotubule gube svoje kvantno stanje, ali ne i informacije sadržane u njima. Jednostavnije rečeno, te informacije, odnosno duša, ne umiru zajedno s tijelom, već nastavljaju svoje postojanje u univerzumu. Opširnije o ovome možete pročitati u publikacijama gore navedenih autora i istraživača objavljenim, između ostalog, i na njihovoj službenoj stranici.
Postoji, dakle, mnoštvo teorija o postojanju, odnosno nepostojanju duše. Dokaza je, s druge strane, malo ili nimalo.
Znate, pokušavala sam i ranije da joj pišem, obraćajući joj se izravno. Međutim, nijedno pismo nisam uspjela da dovedem do kraja. Pitala sam se zašto, čemu i kome zapravo pišem – njoj ili sebi. Zaključak je uvijek bio isti – pišem onoj kojoj je potrebnije.
Možda ovaj put uspijem da joj kažem da se gotovo ništa nije promijenilo od njenog odlaska, svi smo zdravi i veseli, a naročito ja. I dalje pronalazim sreću i zadovoljstvo u malim stvarima. Radujem se svakom novom danu. Budim se i liježem s osmijehom na licu. Ali to bi bila laž, zar ne!?
Istina je da sam, zapravo, doživjela ono čega sam se najviše plašila. Doživjela i preživjela ili, bolje rečeno, preživljavam. A kako, ni sama ne znam. Riječ “metastaza”, ta strašna riječ, to troglavo čudovište što te odvelo, progoni me i na javi i u snu. Često čujem tvoj glas: “Obuci potkošulju, čuvaj bubrege!” Toliko nježnosti i ljubavi u ove četiri riječi, koju samo roditelj može dati.
Istražujem, učim, čitam, pišem, pokušavam razumjeti kako i zašto. Zapravo, nakon cijele ove rasprave o (ne)postojanju duše i života poslije smrti, raduje me jedna činjenica: ostavljena nam je mogućnost izbora da vjerujemo ili da ne vjerujemo. Stoga je za neke tajne ipak najbolje da ostanu neotkrivene.
Ja biram vjerovati da pored našeg vidljivog svijeta, postoji i mnoštvo drugih nepoznatih svjetova, i da tvoja duša i dalje živi nezavisno od tijela. Čekaj me tamo gdje idu duše pravednih, ja polako koračam prema tebi i sve sam ti bliže.