Autentičnost vs. algoritam: Kako ostati vjeran sebi u online prostoru otkriva psihologinja Helena Bakić

Kako digitalne mreže utiču na naše mentalno zdravlje i kako balansirati online svijet sa stvarnim životom? Za Ljepotu & Zdravlje odgovore na ova pitanja donosi psihoterapeutkinja Helena Bakić.

U eri kada smo doslovno „priključeni“ na digitalne uređaje veći dio dana, sve češće se postavlja pitanje – kako to utiče na naše mentalno zdravlje? Scrollamo, gledamo, komentarišemo, upoređujemo se… i sve to u trenucima kada bismo mogli šetati, disati punim plućima ili biti stvarno prisutni s dragim ljudima.

Psihologinja Helena Bakić, poznatija na Instagramu kao @psihoterapijasahelenom, u intervjuu za Ljepotu & Zdravlje otkriva zašto nas društvene mreže često tjeraju da zaboravimo ko smo zapravo, kako se uopće uhvatiti u koštac s ovisnošću o online životu, te zašto postavljanje granica u digitalnom prostoru nije stvar „tehnike“, nego dubokih unutrašnjih uvjerenja. Razgovarali smo o tome kako ostati autentičan u svijetu filtera i šta su to mali, svakodnevni koraci koji nam mogu pomoći da se vratimo sebi.

Algoritam zna šta volite, ali ne zna ko ste

Kako digitalna era utiče na naše mentalno zdravlje i svakodnevni stres?

Digitalna era nosi sa sobom mnoštvo prednosti, ali i naravno neke mane. Važan je način na koji koristimo tehnologiju koja nam je na raspolaganju, a ponajviše društvene mreže. Iako su društvene mreže dobar resurs za povezivanje, komunikaciju, i različite vrste razmjene, u određenim okolnostima mogu da budu štetne po nas.

Podloga naših ponašanja, izbora i tumačenja svijeta jesu stvari koje nosimo u sebi. To su obrasci i uvjerenje koja imamo, emotivne rane, pa iz toga slijede i potrebe koje težimo da zadovoljimo. Kada gledamo piramidu osnovnih ljudskih potreba, između ostalog tu vidimo potrebe za ljubavi, pažnjom i pripadanjem. Nažalost, u različitim okolnostima mnogi od nas su ostali gladni za ovim potrebama, stoga neki od nas prevashodno nastoje da ovu potrebu zadovolje na društvenim mrežama. Kroz lajkove, komentare i drugi niz interakcije ljudi dobijaju tu pažnju koja im je potrebna.

U praksi i radu sa ljudima često srećem to da ljudi negdje dođu do toga da različitim aktivnostima na društvenim mrežama bivaju viđeni, da imaju utisak da su sa nekim podijelili svoj dan ili neki trenutak životni. Ovo se dešava kod ljudi koji su ostali gladni te interakcije, te zainteresovanosti da neko reaguje na njih, da neko sasluša (ponajviše u djetinjstvu), da se njihova emocija i misao uvaži, prihvati i vrednuje. Lajkovi, viđenost, sve to dovodi do vrlo “lakog” lučenja dopamina, hormona sreće. S vremenom potrebno je sve više i više da bi se taj hormon sreće lučio, što kroz vrijeme dovede osobu do toga da sve više i više vremena provodi na društvenim mrežama, što u nekim slučajevima odvede u ovisnost.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Helena Bakić, psiholog (@psihoterapijasahelenom)

Mnogi od nas u svojim najdubljim uvjerenjima, imaju uvjerenja koja uslovljavaju njihovu vrijednost na neki način, što znači da osoba ne vrednuje sebe samo zato što je živo biće, već je njen osjećaj vrijednosti uslovljen. Naravno, uvijek su ta uvjerenja drugačija od individue do individue, ali neka koja češće susrećemo su “ja vrijedim ili ja sam dobar ili ja zaslužujem pažnju i ljubav drugih samo ako…. sam uspješan u poslu/sam lijepa/ ako imam visoko obrazovanje i najbolji sam u tome što radim/imam puno novca…itd). Stoga ljudi često koriste društvene mreže kako bi “ubijedili” druge da su dovoljno dobri, zanimljivi,te vrijedni njihove pažnje i ljubavi. Nerijetko mi ljudi na psihoterapiji kažu “ja usmjeravam puno vremena na to da napravim neku objavu, jer pazim da sve bude savršeno, da se drugima svidim”. Ovo ponašanje na društvenim mrežama je ekvivalent obrascu udovoljavanja drugim ljudima, gdje čujem od ljudi da u svakodnevnom životu i interakcijama razmišljaju o tome “šta da kažem da se svidim ovim ljudima”.. Nerijetko čujem od ljudi tu rečnicu “ja nekako procijenim šta druga osoba voli ili ne voli i onda se tako ponašam”,  ovo je hiperadaptiranost, gdje osoba duboko u sebi vjeruje da je potpuno bezvrijedna i pokušava da nađe način da sakrije to od drugih i da bude prihvaćena i zadovolji svoje potrebe.

S druge strane, pažnja je pažnja. Ljudi koji imaju puno negativnih uvjerenja o sebi, svjesnih ili nesvjesnih, negdje u sebi već znaju da pažnju neće dobiti za nešto pozitivno, jer vjeruju da u njima toga nema, te je onda privlače takozvanu negativnu pažnju, to jeste kritiku, jer kao što sam rekla pažnja je pažnja. To vidimo kod djece u školi, gdje obično zanemarena djeca, prave različite probleme, često pozivaju roditelje u školu zbog njih. Ova djeca znaju da neće dobiti pozitivnu pažnju, pa stoga bolje je da se na bilo koji način bave njima i vide ih, nego da budu potpuno nevidljiva i zanemarena. Isto tako je i sa društvenim mrežama, ljudi koji vjeruju da ne mogu da dobiju pozitivnu pažnju, ili vjeruju da ako dijele neke provokativne ili provocirajuće stvari da će da dobiju više rakcija, na taj način zadovoljavaju svoju potrebu.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Helena Bakić, psiholog (@psihoterapijasahelenom)

Koji su najčešći psihološki problemi povezani s prekomjernim korištenjem tehnologije?

Najčešći problemi su što ljudi počnu da gube sebe, svoju autentičnost, prilagođavaju se onome što je moderno, što će se drugima svidjeti, što će da donese pažnju. Tačnije, ljudi koji na ovaj način zadovoljavaju svoje potrebe, vrlo rano izgube svoj autentični self, ali na ovaj način to još produbljuju i prave masku koja je za javnost to jeste za druge ljude. I onda nerijetko čujem od ljudi, “ja sam uspiješan, dobro zarađujem, imam porodicu, zdrav sam (ili ko šta već vrednuje) ali nisam srećan, imam sve a nisam srećan i osjećam se odvratno”. Koliko god da nam stvari dobro idu, i koliko god da imamo poziitivnih stvari u životu, ako te stvari nisu u skladu sa našim autentičnim selfom, i potrebama koje idu iz njega, mi nećemo doživljavati osjećaj sreće.

Takođe problem koji pravi prekomjerno korištenje društvenih mreža je problem sa pažnjom i koncentracijom. Na društvenim mrežama ima puno sadržaja i to nerijetko može da preplavi sistem osobe, posebno ako nema prostora za tišinu, to jeste izoloanost od informacija i podražaja, i odmor.

Autentičnost vs. algoritam: Kako ostati svoj kada društvene mreže diktiraju šta je “vrijedno”?

Kako društvene mreže oblikuju našu sliku o sebi i mogu li nas učiniti nesretnima?

Opet, sve zavisi šta osoba u sebi nosi. Za ljude koji imaju zdrava i pozitivna uvjerenja o sebi društvene mreže ne mogu puno da ih poljuljaju. Međutim za ljude koji već imaju zatrovano to jezgro, odnosno negativna uvjerenja o sebi, društvene mreže mogu da prodube ta negativna uvjerenja, kroz poređenje sa drugim ljudima, pokušaj da se slijede trendovi. Uvijek možemo pronaći nekoga ko je bolji od nas u nečemu. To je vrlo lako posebno na društvenim mrežama, te to često ljude obeshrabri i produbi njihova uvjerenja i osjećaj da su jadni, nesretni i sl.

Postoji li „zdrav“ način korištenja tehnologije koji smanjuje stres, umjesto da ga pojačava?

Zdrav način korištenja društvenih mreža je kada ih koristimo u svrhu lakše komunikacije, razmijenu informacija, prikupljanje informacija koje su nam važne. Naravnoo, opet dolazimo do toga da osoba  društvene mreže, kao i sve ostalo u životu koristi iz svog unutrašnjeg sistema uvjerenja i obrazaca, tako da ako se neko prepozna u tekstu koji sam dala u odgovoru na prvo pitanje, moja topla preporuka je da pronađete psihoterapeuta i zakoračite na put iscjeljenja. Naši unutrašnji mehanizmi, naša uvjerenja, naše emocije uvijek su jače od naše svijesti, stoga se ljudi u životu često nalaze u nekim začaranim krugovima nezadovoljstva, te iako silno žele da nešto promijene ne mogu. Za promijenu nam treba vođstvo, treba nam druga osoba koja će da nam na stručan način pomogne da izađemo iz tog začaranog kruga, i ono što je najvažnije u promijeni, koja će nam dati korektivno relaciono iskustvo.

Kako prepoznati da nam je potreban digitalni detoks?

Kada nas društvene mreže opterećuju, sam boravak na njima ili proces koji one pokreću u nama kao na primjer poređenje sa drugim ljudima – kada budi u nama neke neprijatne emocije. Kada primjetimo da sate trošimo na društvenim mrežama bez ikakvog cilja ili dobrobiti. Kada osjećate potrebu da često i bez nekog važnog razloga razloga provjeravate drušetvene mreže.

Kako balansirati poslovni i privatni život kada smo stalno „online“?

Kada smo stalno online mi zatvaramo neka životnja polja. Prije svega mi zatvaramo kontakt. Jeste, razmjenjujemo poruke i pozive ali to nije kontakt na koji mislim. Ljudima je neophodan dodir. Istina neki od nas ne vole fizički kontakt iz različitih razloga, ne vole da se zagrle sa ljudima i slično, ali taj stav je takođe nastao kao posljedica neke emotivne povrede. Online nas tu drži u zoni comfort, ali to nije mjesto koje je dugoročno dobro za nas. Takođe, kontakt očima je za ljude veoma bitan. Kontaktom očima sa drugom osobom možemo da koregulišemo, možemo da autentičnije komunicirama koda nekoga gledamo u oči i vidimo njegovu ekspresiju kao i on našu. Kako balansirati? Važno je da svako pronađe svoj sopstveni balans gdje ostavlja prostora u životu za različite stvari. Za nas nije zdravo da nam se život svede na dvije do tri stvari, na posao i dodatno učenje, ili samo i isključivo na zabavu, našem sistemu je potrebna raznovrsnost.

Koji su vaši najbolji savjeti za postavljanje granica u digitalnom svijetu?

Nemam savjet od nekoliko konkretnih koraka. Ljudi znaju kako da postave granicu. Znaju da treba da kažu: “ne, neću ili ne mogu”, najjednostavnije rečeno. Naravno, nekima je potrebna pomoć da steknu komunikacijiske vještine da bolje i jasnije komuniciraju, ali srž granice je jasna, a to je NE. Tako da kao što sam rekla ljudi znaju kako da postave granicu, problem je što neki od nas si ne dozvoljavaju da postavimo granicu. Opet da se vratim na naše obrasce I uvjerenja. Na primjer: neko ko duboko u sebi vjeruje da ne vrijedi ili da nije doboljno dobar, to uvjerenje nas često uvede u obrazac udovoljavanja drugim ljudima.

Šta to znači, iako uglavnom nesvjesni svog uvjerenja, ove osobe duboko u sebi vjeruju da nemaju ništa u sebi pozitivno, da ne vrijede i nisu dobri da bi ih neko prihvatio, družio se sa njim ili zaposlio ih, stoga traže način kako da kompenzuju to, odnosno kako da dobiju ono što žele, te je obrazac udovoljavanja tu da nam pomogne da se drugim ljudima svidimo jer smo dobri, saradljivim imaju neke koristi od nas itd… Ljubav, pažnja i pripadanje su jedna od osnovnih ljudskih potreba, i naš sistem će težiti da je zadovoljimo. Stoga ljudi kada strahuju da će im posavljanje granice donjeti gubitak ljubavi, pažnje ili pripadanja na neki način, to im čini veliki poteškoću da postave granicu. Nemam drugi savjet, osim da kažem onome ko se pronalazi u ovome da je važno da poradi na uvjerenjima koja mu donose poteškoće, pa kao što je poteškoća sa postavljanjem granica.

Koje su to male stvari koje možemo činiti svaki dan za digitalni detoks?

Kontakt sa prirodom koji je za ljude veoma važan. Po ovim ne mislim otići u park koji je s četiri strane okružen ulicama i automobilima, ovdje mislim na odlazak u šumu, na jezero, rijeku, more. Fizički pokret, šetnja, trčanje, trning, sport, bilo koja aktivnost koja pokreće naše tijelo. Fizički pokret i aktivnost su vrlo važni kako zna naše tijelo, tako i za našu psihu. Kontakt sa ljudima i životinjama.

Kada je riječ o kontaktu, veoma je važano da taj kontakt nije sa pola svijesti, da ste tu sa nekim, a mislima negdje drugo. Važno je da smo u kontaktu svjesni, prisutn u sada i ovdje, da razmjenjujemo iskustva, doživljaje, emocije… da primamo  od druge osobe i da dajemo drugoj osobi. Takođe hobiji, hobiji su veoma važni jer angažuju naše prirodne kapacitete za kreativnost, našu zainteresovanost, mogu da nas zabave, ali da nas podrže u ličnom rastu i razvoju. Kreativnost nije samo umjetnost, i ovo naglašavam jer u mom iskustvu mnogi slikanje, muziku smatraju kreativnim hobijima.

Kreativnost je puno više od toga, puno aktivnosti može da angažuje naš kreativni dio. Takođe, lični rast nije samo učiti, učiti jezike, ići na terapiju i učiti o sebi, zdrava ishrana, lneizostavan dio ličnog rasta jeste živjeti život, znati kako da se opustiš, prepustiš, odmoriš, zabaviš i uživaš. Konstantno smo usmjereni ka nekim postignućima i akcijama, radimo samo ono što je efikasno, a kada treba da radimo nešto iz zabave, iz radosti, ako nije korisno, nerijetko otpišemo, umanjimo tu aktivnost, ili nemamo za nju vremena. Van dio ličnog rasta je kako to japanska izreka kaže “radi ništa dobro”, važno je znati kako u miru samo egzistirati, bez da trčimo od stvari do stvari.

Na koji način tehnologija može biti saveznik, a ne neprijatelj našeg mentalnog zdravlja?

Kada je koristimo na efikasan način, da se informišemo, i da zadovoljavamo naše potrebe na zdrav način. Kada je koristimo da olakša naš svakodnevni život. Kada su u pitanju društvene mreže da ih koristimo iz mjesta radoznalosti, zainteresovanostio, radosti, a ne iz mjesta očaja ili straha pokušavajući kroz njih da nešto nadomjestimo.

Kako smanjiti anksioznost uzrokovanu konstantnim prilivom informacija i vijesti?

Veoma je važno znati dozirati, i kada prestati pratiti nove vjesti. Veoma je važna samokontrola, znati svom sistemu reći kada je dosta, jer sa nekim informacijama ne možemo puno toga da uradimo osim da brinemo. Za anksioznost su veoma korisne tjelesne vježbe samoregulacije poput graundinga, tehnika disanja i brojnih drugih vježbi iz somatskih i tjelesnih psihoterapijskih pravaca. Veoma je važno da gradimo kapacitet zas samoregulacijiu. Prirodno je da se svako od nas s vremena na vrijeme uznemiri i važno je znati i kako se umirirti. Bježanje u posao, aktivnosti nas vodi u potiskivanje, važno je savladati tu vještinu sjedenja sa emocijom i znati kako je propustiti.