Bili smo drugovi

Pa ljubav probali…

Postoje glupaci koji tvrde da ne postoje muško-ženska prijateljstva i koji kažu da je tu neko uvijek zaljubljen u nekog i da tajno pati. Ovo jednostavno nije tačno. Ne kažem da ne postoji (mnogo čak) takvih “prijateljstava”, ali ne dovoljno da bi se iznijela takva generalizacija.

Ja imam dosta prijateljica. Pravih. Onih s kojima nikad nisam gužvao posteljinu. Imam i prijateljica s kojima jesam gužvao posteljinu pa prestao i sad smo samo prijatelji. I to baš dobri! Zapravo, rijetko kad sam se i burno posvađao s nekom, toliko da se raziđemo sa “Marš u…” plus pominjanje reproduktivnih organa moje majke.

Osvrnimo se ovaj put na ta prijateljstva koja jesu, zapravo, jednostrana i koja su za nekog od dvoje umiješanih tiha patnja. Da li treba “kvariti” prijateljstvo?

Treba. Evo i zašto. Prijateljstvo gdje se neko, ili čak oboje, pretvaraju i kriju emocije, i nije baš neko prijateljstvo. Od prijatelja i očekuješ iskrenost, zar ne? Klasično prijateljstvo nema tih intimnih elemenata a ako se oni pojave onda ih treba isterati do kraja i vidjeti šta poslije ostaje.

Možda bude to jedna odlična veza koja i kad nestane, ostane opet kvalitetan ljudski odnos. Možda ne bude sve lijepo i glatko ali i to onda treba što prije otkriti. Ima li šta tužnije od večitog Malog Zorana koji lijepoj Jasni nosi školsku torbu i nada se da će dobiti nešto više od poljupca u obraz? Ili neka Sanja koja svom drugaru liječi ljubavne jade i daje savjete a najradije bi sve te gadure koje ga zavitlavaju i koje mu okupiraju misli pobacala u hladan Dunav i zgrabila ga da ga nikad ne pusti.

A tu je i opcija Drugari Sa Povlasticama koja je takođe sasvim u redu. Važno je samo znati na čemu si. Uvijek.

Samo isterajte zeca iz šume. Pa ga mazite ili skuhajte…