Dovoljno muško

Da mogu da predložim ovo…

U našoj zemlji svakom je dozvoljeno da živi i radi kako želi, izgleda kako želi i priča šta želi… barem na papiru. Postoje neki koji ovo pokušavaju da ostvare i u praksi pa ne prođu baš dobro. Svaki pokušaj bilo kakvog talasanja žabokrečine uguši se a zatim opravda traljavo iscijeđenim glupostima poput: Eto, mi smo konzervativna sredina, nije to još za nas…

To „još“ ovdje traje od kad se Zemlja ohladila i ne pokazuje namjeru da ikad prođe. Svaka različitost se zatire, a oni koji je pokušaju prvo se ismiju, a onda i fizički napadnu.

Nekako se uvijek poklopi da tjelesno slabi jedino pokažu hrabrost da zatraže promjene. Dosta je bilo toga! Da ne okolišam više, evo šta ja tražim:

Hoću da nosim suknju! Ne mogu da prestanem da mislim o tome još otkad su zimus oni Škotlanđani svima održali lekciju iz pristojnog i solidarnog, a u isto vrijeme i mega-muževnog ponašanja.

Glasni, jaki, naliveni pivom, ali ne i tupavi, nasilnici i kabadahije. Sjećate se prizora rumenih gorštaka u kiltovima kako lopataju snijeg sa fudbalskog terena da bi se održala utakmica, koju je njihov tim još i izgubio? E, ja sam odlično zapamtio suknje. Dobio sam jedan kilt na poklon. Tartan je u dezenu klana MacArthur, a nošenje ove suknje je jaaaako udobno.

Nosio sam je onako kako tradicija nalaže – ni sa čim ispod! Ljudi moji, kako je to dobro! Povratak u pantalone bio je čista patnja. Škotima niko nije htio (vjerovatno jer nije ni smio) da prigovara, a kamoli zabrani da nose kilt ovdje. Nisu ih tjerali nazad u škotska četiri zida i govorili da nam narušavaju običaje.

E, ja nisam Škotlanđanin, ali mi se dopada ta divna provjetrenost i ležernost. Za početak ljeti, a poslije ćemo vidjeti. Ne može se reći da imam ženskaste porive. Štaviše, djelujem kao jedan od tih krkana sa Ostrva. Spreman sam da počnem da udovoljavam sebi iz čistog komfora, a nadam se da će me slijediti svi, koje god razloge imali. Dok i najnapirlitaniji trandža ne bude slobodan da izgleda kako poželi!