Kavaljer, ne seksista!

Da lijepo mi to razgraničimo

U razmaku manjem od sedam dana, čuo sam dvije potpuno oprečne izjave na istu temu. Moja prva prijateljica, nazovimo je običnom curom, umjereno zainteresovanom za sve. Kaže: „Čovječe! Stojim s onim kesama i još vučem torbu i pored mene prolaze kao pored turskog groblja. Niko da mi ponese nešto, nešto malo da pomogne.“ A onda dodaje i genijalno pitanje-zaključak: „Jesam ja loša riba?“

Druga prijateljica, feministkinja, izuzetno zainteresovana za društveno-politička pitanja: „Zašto likovi po ulici misle da ja ne umijem da nosim nekoliko kesa? Je l’ moraju svaki čas da vježbaju svoje frajerske domete? Sama ću, neka hvala!“

Eto, jedna maltene moli za pomoć u nevolji, a druga u tome vidi zavjeru i rodnu neravnopravnost. Ja o tome imam pragmatičan stav: Uvijek ću ponuditi pomoć.

Štaviše, ne mora to biti lijepa žena. Ne mora čak biti ni žena. Nekako sam oduvijek volio onaj osjećaj pomaganja nekome, a još mi sve ljepše kad puno pomogneš, a ne padne ti nimalo teško. Zašto da jači ne ponese više?

Kao što sam prvi da zahtijevam da bogatiji da više u porezima jer će od toga neko manje srećan jesti i bolje živjeti, tako smatram da treba pošteno i maksimalno iskoristiti svačije vještine, talente i prirodom datu snagu. Poneću više jer sam jači, a ne zato što sam muško.

Ako se i ja mučim s nekim teretom a pored mene baš prolazi reprezentativka u bacanju kladiva, bilo bi lijepo da pritekne u pomoć, bez obzira što je žensko. Ne stidim se.

Jednostavno je.