Mitovi o usamljenosti: Istraživanja razbijaju 3 najčešća

Šta je usamljenost? Šta je pokreće? Koji su najčešći mitovi o usamljenosti? Kako bismo odgovorili na ova pitanja, donosimo sažetak studije o suočavanju s usamljenošću koju su sproveli Shrum i saradnici.

Usamljenost je neugodno iskustvo povezano s osjećajem da neko ne pripada ili da mu nedostaju zadovoljavajući bliski odnosi. Za razliku od socijalne izolacije, usamljenost je subjektivno stanje. Osoba može biti okružena ljudima kod kuće, na poslu ili u javnosti, a ipak se osjećati usamljeno ako s njima ne osjeća povezanost.

Postoje različiti načini suočavanja s usamljenošću – zdravi i nezdravi. Neki se okreću društvenim aktivnostima i povezivanju s drugima, dok drugi pribjegavaju impulsivnoj kupovini, konzumaciji droga i sličnim mehanizmima.

Patološka i normalna usamljenost

Važno je razlikovati prolazne osjećaje izolacije i napuštenosti (npr. tokom COVID-19 karantina), koji su česti i uglavnom bezopasni, od ozbiljne ili hronične usamljenosti, koja je povezana s negativnim posljedicama po zdravlje i društveni život.

Hronična usamljenost može biti uzrok niskog samopouzdanja, problema s emocionalnom regulacijom, straha od propuštanja, akutne i hronične boli, srčanih bolesti i zloupotrebe supstanci.

Ovo je posebno zabrinjavajuće jer su hronična usamljenost i socijalna izolacija široko rasprostranjene. Na primjer, jedna od pet osoba u SAD-u kaže da se rijetko ili nikada ne osjeća blisko s drugima.

Šta uzrokuje usamljenost?

Usamljenost, bilo prolazna ili hronična, može nastati iz različitih razloga, često povezanih s važnim životnim promjenama i događajima koji utiču na odnose.

Neki od tih događaja uključuju selidbu, promjenu škole, novi posao, brak, upis na fakultet, gubitak voljene osobe (roditelja, partnera, prijatelja, kućnog ljubimca), razvod, migraciju u drugu zemlju ili društvene krize poput pandemije COVID-19.

Demografski i situacijski faktori, poput života u samačkom domaćinstvu ili hroničnog odbacivanja i vršnjačkog nasilja, također doprinose usamljenosti i mentalnim poteškoćama. Sada, kada smo objasnili značenje i uzroke usamljenosti, razmotrimo tri najčešća mita o ovom fenomenu.

Ovo su njčešći mitovi o usamljenosti

Mit 1: Glavni uzrok usamljenosti je nedostatak društvenih odnosa.

Ova pretpostavka nije tačna. Nije toliko u pitanju broj društvenih veza koliko njihov kvalitet. Istraživanja pokazuju da nije neophodno imati širok krug poznanika niti stalno biti u društvu drugih ljudi kako bi se izbjegao osjećaj usamljenosti. Dovoljno je imati samo nekoliko kvalitetnih i bliskih odnosa koji mogu zadovoljiti potrebu za ljubavlju, poštovanjem i pripadanjem.

Mit 2: Usamljenost je problem uglavnom starijih ljudi.

Iako su starije osobe često pogođene usamljenošću, problem je preuveličan. Ova zabluda je razumljiva jer stariji ljudi prolaze kroz izazovne životne promjene, poput penzionisanja, gubitka supružnika ili preseljenja u dom za starije. Međutim, istraživanja pokazuju da je veza između usamljenosti i starosti slabija nego što se misli.

Zapravo, samo vrlo stari ljudi (85+ godina) u značajnoj mjeri osjećaju veću usamljenost u poređenju s opštom populacijom. Istraživanja pokazuju da djeca i mlađe odrasle osobe često osjećaju istu ili čak veću usamljenost od starijih od 65, ali mlađih od 85 godina. Značajan procenat mladih nema prijatelje, dok 30% milenijalaca izjavljuje da se često ili uvijek osjeća usamljeno.

Mit 3: Samo društveni autsajderi su usamljeni.

Kada pomislite na usamljenu osobu, vjerovatno zamišljate nekoga ko se ne uklapa zbog unutrašnjih faktora, kao što su:

• Ličnost: Neurotičnost, depresija, povučenost, socijalna anksioznost, itd.
• Nedostatak poželjnih osobina: Nedostatak samopouzdanja, inteligencije, ljepote, socijalnih vještina, kompetencije itd.

Iako usamljenost može biti povezana s određenim ličnim osobinama, uzročna veza nije jednostavna. Na primjer, istraživanja pokazuju da se ljudi kojima je eksperimentalno indukovana usamljenost počinju osjećati negativnije – postaju anksiozniji, depresivniji, manje optimistični i osjećaju manju socijalnu podršku.

Drugim riječima, kao što društveni autsajderi mogu biti skloniji usamljenosti, tako i sama usamljenost može od nekoga napraviti autsajdera – osobu koja se osjeća nepoželjno, neprihvaćeno i neshvaćeno od strane društva.

Psihološki uzroci usamljenosti i moguće strategije za prevazilaženje

Usamljeni ljudi često imaju negativne misli o sebi, drugima i društvenim interakcijama. Na primjer, oni:

• Doživljavaju sebe kao neprivlačne, nevoljene, inferiorne i nesposobne, vjerujući da su zbog toga bez prijatelja.
• Percepciju drugih oblikuju na sličan način – vide ih kao nepouzdane, neprijateljske i nezainteresovane za podršku.
• Očekuju negativne procjene tokom socijalnih interakcija, uključujući kritiku, ismijavanje i odbacivanje.

Ovakva uvjerenja smanjuju motivaciju za ponovno uspostavljanje bliskih odnosa, što dodatno produbljuje usamljenost i dovodi do začaranog kruga socijalne izolacije i narušenog zdravlja. Dobra vijest je da postoje strategije za smanjenje usamljenosti. Neke od njih uključuju:

• Individualna i grupna psihoterapija s naglaskom na promjenu negativnih uvjerenja (npr. „svi su nepouzdani“ zamijeniti mišljenjem „neki ljudi su iskreni i pouzdani“), učenje fleksibilnog razmišljanja i socijalnih vještina te pronalaženje vlastite svrhe.
• Povećavanje prilika za socijalizaciju, što može uključivati društvene hobije, rekreativne aktivnosti, online grupe podrške, programe u zajednici ili čak usvajanje kućnog ljubimca.

Razumijevanje usamljenosti i njenih mitova ključno je za njeno prevazilaženje. Kvalitetni odnosi, otvorenost za povezivanje i rad na vlastitim uvjerenjima mogu značajno doprinijeti smanjenju osjećaja izolacije i usamljenosti.