Smeta vam glasno žvakanje i mljackanje? Evo šta može biti razlog…

Ako spadate među one koje iznervira zvuk kada neko drugi žvače ili mljacka onda treba da znate da razlog leži u tome kako vaš mozak obrađuje stvari – tako tvrde naučnici koji su otkrili još neke zanimljivosti o tom ‘poremećaju’.

Mizofonija se definira kao mržnja prema zvuku, iako treba napomenuti da ljudi s mizofonijom doslovno ne mrze sav zvuk, već su vrlo senzibilni i lako ih iritiraju određeni zvukovi, čije se specifičnosti razlikuju od pojedinca, prenosi Your Tango.

Osobe koje glasno žvaču dok jedu nisu najpristojnije na svijetu. Ali ako vas to živcira u tolikoj mjeri da pobjegnete iz prostorije, problem je u vama, a ne u njima. Stručnjaci tvrde da osobe koje imaju ekstremnu averziju prema određenim zvukovima, koje najčešće proizvodimo ustima – žvakanju i cmoktanju, ali i drugim zvukovima, poput lupkanja stopalom, klikanja hemijskom olovkom ili disanja kroz začepljeni nos, ukazuju na to da je osoba oboljela od mizofonije.

Iako su svakodnevni zvukovi većini ljudi neugodni i mogu ih živcirati, u slučaju mizofonije zvukovi mogu u potpunosti poremetiti čovjekov život. Smatra se da od mizofonije boluje do 15-ak posto populacije, no trenutno nije klasificirano kao psihijatrijski ili medicinski poremećaj.

Bez obzira na to, istraživanja pokazuju da su simptomi koje imaju ljudi s mizofonijom stvarni. Mnogi kažu da su njihovi simptomi započeli kad su bili negdje u dobi od 9 do 13 godina.

Tim koji stoji iza jednog istraživanja na Odjelu za psihologiju Akademskog medicinskog centra Univerziteta u Amsterdamu identificirao je popis zvukova kao najčešće okidače:

• Zvukovi povezani s prehranom poput mljackanja (81%)
• Glasno disanje ili zvukovi nosa (64,3%)
• Tipkanje na tipkovnici ili zvukovi klika olovkom (59,5%)

No, iako stanje zasigurno može biti uznemirujuće, postoji nekoliko dobrih vijesti za one koji ga imaju. Psiholozi vjeruju kako bi način na koji ljudi s mizofonijom obrađuju osjetilne informacije mogao biti čvrsto povezan s divergentnim razmišljanjem i stvarnim kreativnim postignućima. To znači da je preosjetljivost na zvuk zapravo možda ključ za bolje razumijevanje genija ljudi poput Charlesa Darwina, Franza Kafke, Antona Čehova i Marcela Prousta – za kojega se vjeruje da je svaki imao mizofoniju.

Istraživanje na 483 osobe otkrilo je da osobe koje pate od mizofonije prolaze  najteže muke dok su u velikim skupinama koje jedu (recimo kad svi ručaju na poslu), a najmanje – kad su kod kuće. Istraživači vjeruju da je razlog tome činjenica da su ukućani pažljiviji, za razliku od kolega, tvrdi Monica Wu, autorica navedenog istraživanja.

Osobe oboljele od mizofonije često pokazuju i simptome anksioznosti, opsesivno-kompulzivnog poremećaja ili depresije, iako nije poznato (još) uzrokuje li jedno drugo.

Jedan oblik liječenja kod bihevioralne terapije, nazvan ‘izlaganje i sprječavanje odgovora’, pokazao se prilično učinkovitim u liječenju mizofonije. Klijenti se postepeno izlažu zvukovima žvakanja, od najslabijih do najjačih, prvo na kaseti, pa u čekaonici i na kraju za stolom s voljenom osobom.